Ljudi su čudnovata bića. Sposobni voljeti i stvarati čuda, ali odlučni vrlo često ljutiti se i širiti mrzovolju. Obratiš im se s osmjehom ili otvorena srca podijeliš svoju brigu, pa te optuže da kukaš i da je sve to loše normalno i da se trebaš naviknuti – jer to je tako.

E pa nije! Žustro tvrdim da nije. U redu je da ti netko vjeruje i traži oslonac, u redu je da pružiš ruku i ohrabriš. U redu je da se stvari rješavaju i da nevolje prolaze i u redu je misliti pozitivno, jer ako već postoji neki problem, lakše ćeš ga podnijeti s vjerom da ćeš ga riješiti za dva ili pet dana, nego ispod dekice s podočnjacima koje uzgajaš od prošle subote i hrpom maramica ispod jastuka.

silhouette-165527_1920

Ako ti otvorim srce, očekujem da ćeš to znati cijeniti. Ako to ne možeš i kažeš mi da kukam, tada si osoba kojoj više neću otvoriti srce i neću izgubiti ništa, jer ti nisi moj prijatelj. Ti si netko tko upravo gubi prijateljicu. Život je zapravo tako jednostavan.

Daj najbolje… znaj da ti neće uvijek biti uzvraćeno, ali barem ćeš znati kome dati svoje najbolje. S kime podijeliti svoju dušu, srce, terete i uspjehe. Tko je taj netko tko zaslužuje znati koji su ti dani sivi, a koji u boji.

Biti nekome prijatelj znači odslušati mnogo jednih te istih rečenica, jer znaš da će s druge strane ta osoba učiniti isto ako ne i više za tebe, kad tebi bude potrebno rame za plakanje. Biti prijatelj znači ponekad reći istinu, ali ponekad i taktički odšutjeti kad znaš da osoba koja ti se povjerava nije spremna za kritiku ili nije spremna neke stvari vidjeti.

Biti prijatelj jedno je od najtežih i najljepših zanimanja na svijetu.

I koliko nosi blagodati toliko donosi i bremena. Toliko donosi trenutaka kad bi radije spavala nego tješila prijateljicu, ali onaj osjećaj kad shvatiš da je njoj lakše i da kreće sigurna u novi dan, nakon neprospavane noći, ne može se opisati riječima. To su sitnice koje nas čine ljudima. To je magija koju nosimo u sebi. Magija koja nam je dana da učinimo ovaj svijet ljepšim. I zbog toga tvrdim – loše stvari nisu normalne i ne nisu takve, zacementirane. One su prolazne!

Mi ih svojim riječima i djelima, svojim emocijama koje dajemo prijatelju u potrebi činimo prolaznima. Zbog toga nikad neću nijednoj osobi koja mi dođe otvorena srca reći – joj daj samo kukaš… već ću se potruditi saslušati, pa makar vani padale sjekire, jer znam, to će pomoći. Samo moje slušanje, riječ utjehe, nekome će značiti sve.

Tko nema vremena biti prijatelj… prijateljstvo ni ne zaslužuje. I ako je moj problem toliko težak za poslušati, to je u redu, ali i moje veselje će biti nešto što ću htjeti dijeliti… samo ne s tobom. 😉

Marija Klasiček

[email protected]

POSEBNA NAPOMENA:
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Amazonke.com

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari