„Sine moj razmetni.“ – otac reče

Pojurio sam u tamu, ostavivši ih da me gledaju ošamućeni i prestrašeni. Ionako ih nisam želio uz svoj bok. Išli su na ruku neprijatelju, više nisu bili moj koven, bili su izdajice. Na prvom su testu pali. A trebali su znati da će biti ovakvih stvari. Trebali su znati da će Njena energija privlačiti sva najodurnija stvorenja ovoga svijeta. Trebali su znati…

No nisam sad imao vremena za žaljenje, vremena za zgražanje nad njihovim postupcima. Znao sam što me čeka i znao sam da on zna da ja dolazim. U jednom trenu osjetio sam da me već čeka… tamo na onoj šumskoj čistini, gdje su mu moja braća povjerovala kako će on otići.

„Koja glupost!!!“ – zarežao sam bijesno u olujnu noć.

Prokletstvo vječnosti

Tren zatim spustio sam se na tlo i zauzeo obrambeni stav, u polučučnju, usana zadignutih iznad očnjaka, nikad tako oštrih, nikad tako gladnih krvi i osvete.

„Sine moj. Sine moj najmiliji.“ – zvonkim je glasom davnine moj vampirski otac govorio. Nisam mu uzvratio ni riječ. Samo sam ostao tako stajati i osluškivao njegov glas, ne mogavši dokučiti odakle dolazi.

„Sine moj, zar tako svog oca dočekuješ? Zar toliki je jaz među nama stvoren? Zar ćeš me izdati zbog ljudske mezimice svoje? Ta ona je samo nektar što nas napaja. Sine moj…“ – dozivao me, umiljavao se, znajući da je u pogrešan vrat svoje očnjake zario.

Ovo je bila posljednja noć njegove vječnosti a njegov krvnik bio sam ja.

Točno u tom trenu oluja je stala jenjavati a dva jarkocrvena oka iznikla su iz tame. Zakoraknuo je prema meni, u svom tamnom plaštu na kom su se zlatne niti ručnog veza ljeskale kao mirna voda. Pratila su ga djeca noći. Neki koje nisam poznavao i neki što su do nedavno bili moji učenici. I njihove su oči žarile ali ni upola toliko jarko. Osjetio sam njihov strah. Kad su me ugledali, ustuknuli su.

„Ne bojte se djeco moja, ta to vaš brat ovdje stoji. Brat vaš najstariji, ni za sva carstva svijeta on vas mijenjao ne bi. Sin moj najmiliji..“

„Varaš se oče ovaj put.“ – progovorio sam dok je potmulo režanje iz mojih njedara dopiralo a crvena svjetlost sve jače iz mene stala navirati.

„Varaš se, jer Nju nisi smio dirati.“

„Sine, zar ljutnja tvoja minut neće? Zar ne možeš se ocu svom smilovati? Pa ja sam samo starac, slab na lijepe djeve, slab na nektar njihovih vena… slab.“

Nisam želio da dovrši svoju misao, nisam želio čuti što je sve radio s njom.

„Dosta ovoga.“ – zarežao sam.

„Dosta, ni riječi više ne želim čuti. Ni riječi. Ti meni više nisi otac, ti si samo zvijer. Zvijer koja predugo hoda ovim svijetom, zvijer koja previše duša nosi na savjesti, savjesti koju očito nema. Ovdje je kraj tom tragu krvi koji za sobom ostavljaš već tisućama godina!!!“ – zarežao sam, spreman da skočim pred njega i sve to već jednom okončam.

„Sine moj razmetni! Zar tako stvari sada stoje?!“ – kriknuo je i stravičan sjaj mu je obuzeo oči, dok je podizao usne iznad snježno bijelih očnjaka, najmoćnijih što su ikada postojali, prvih… pradavnih, okrutnih.

Blijedo mu se lice izvilo u smijeh, hladan i prost. Vilice se stale kočiti, dok je podizao ruke a plašt mu s njih skliznuo i otkrio njihovo već prozirno bljedilo. Dugi nokti kao da su se još više izduživali dok je grčio ruke u nekom nepravilnom luku i pružao ih prema meni. Samo jednom sam ga vidio ovakvog, u onom prvom lovu u koji me vodio, onom lovu u kojem je usmrtio 500 najvećih ljudskih junaka, skupljenih iz cijelog tad poznatog svijeta što su se borili protiv svih znanih nemani.

Samo jednom i sjećam se da sam tad znao, da će sljedeći put taj stav zauzeti da usmrti mene. Nikad mu nisam priznao koje sve sposobnosti imam, svjestan da me nikad ne bi pustio da od njega odem. Ionako sam stoljećima lovio u njegovoj sjeni, dok me vješto za sobom vukao poput omiljene igračke, tako ponosan što mu je nakon milenija pokušavanja konačno uspjelo muško čedo pretvoriti u vampira. Do tad, samo se ljubimicama okruživao, samo one su podnosile otrov što je pustio u njihova tijela ugrizom. Prije mene nijedan to muškarac nije preživio. Možda je stvar bila u mojoj mladosti, možda u tehnici kojom nije mogao ovladati, možda je drugima davao previše otrova.

Bio je bijesan što su njegove kćeri lako svakog muškarca mogle pretvoriti u vampira. I što se svijet punio nakazama poput njega, on je želio stvoriti biće koje bi sam mogao oblikovati, „učiti“. A tad je jedne noći sreo mene. Sjećam se tog trena posve jasno, sva ostala ljudska sjećanja izgubio sam u magli vremena. No to lice urezalo se u svaku poru mog tad ljudskog bića.

Bilo je to u smiraj dana. Gonio sam stado ovaca natrag u obor. Ljetno veče spuštalo se nad dolinu, sličnu ovoj. Miris borova i posve čistog zraka, držao me budnim. Umor u ramenima parao me i samo sam želio leći u svoju kolibicu i spavati. Znam da sam razmišljao o smislu života. Nisam ga pronalazio. Bilo je to vrijeme okrutnih kraljeva što su ubirali danak, mučili puk porezima i nametima. Vrijeme kad je svaka djeva koja se imala udati, prvu bračnu noć provodila u postelji tamošnjeg vlastelina. Bilo je to crno doba čovječanstva. Doba nehumanosti. Doba kad je Crkva naglo počela jačati i kad je pop sa svoje propovjedaonice ulijevao strah u kosti neukom puku. Doba iz kojeg sam silno želio pobjeći.

„Ja toj želji mogu udovoljiti.“ – čuo sam zvonak glas iza sebe. Osvrnuo sam se naglo ali ništa nisam mogao vidjeti. Moje ljudske oči nisu bile navikle na tamu što je naglo padala.

Osvrtao sam se i osvrtao, ali ničeg nije bilo. Prestravljeno sam stao trčati prema kolibi, ali noge kao da su mi se odsjekle, kolibica kao da je bivala sve dalje i dalje i tad je blijeda pojava, jarko crvenih očiju išetala iz tame i strahovitom brzinom… brzinom zvijezde padalice pred mene stala. Bio je to muškarac. Od njegove same pojave, krv mi se stala lediti u žilama.

Duga, bijela kosa u slapu mu je padala na prsa. Bio je visok, skoro kao ja. Oštre crte lica bile su nevjerojatno skladne, poput onih kipova što sam ih znao vidjeti na trgovima najbližih gradova. Bio je savršene građe, mišičav i jak, a opet se mogao doimati krhak, nevin, poput dječarca. Nije mogao biti mnogo stariji od mene.

„O ali stariji sam dijete. Toliko stariji da sam vidio svijet kako se rađa i umire već stotine puta.“

Glas njegov bio je kao odjek pradavnih vremena. Sve u njemu naviještalo je smrt i bilo je smrt. Tamni kolobari ispod njegovih jarkih očiju, bili su nesnosan kontrast mrtvačkom bljedilu njegove kože. Nosio je dugu tuniku, boje trulih višanja. S vremenom sam naučio da svaka tunika predstavlja jedno doba postojanja. On nije vrijeme brojio u ljudskim godinama. Tad bio je u svom zenitu.

„Jesi li spremno dijete drago iskusiti dar vječnoga života?“ – pitao me.

Od strave ni riječ nisam mogao izustiti. Pokušao sam bježati ali neka snažna sila kao da me ukopala na mjestu. Noge nisu mogle krenuti, samo su se ukočile i urezale u livadno tlo. Bacio sam zadnji pogled prema svojoj kolibici, misleći kako bih tamo bio siguran da sam samo koji tren ranije krenuo potjerati stado.

„Ohohoho.“ – smijala se utvara preda mnom, kao da su je moje prestravljene misli silno zabavljale.

Znao sam da su to zadnji trenuci moga života, barem dosadašnjeg. Znao sam da ovo što preda mnom stoji ne može biti ništa od Boga poslano. Pomislio sam kako bi možda bilo zgodno da zatvorim oči i ne gledam što će mi se dogoditi. Kažu da je smrt milostiva, dođe brzo, čovjek osjeti samo oštru bol u mišićima i tad sve stane, dok ne otvori svoje duhovne oči u nekom drugom svijetu, svjetlosti ili tame, ovisno kako je na ovoj zemlji živio.

Izdržat ću taj jedan tren. – stao sam si ponavljati.

„Ali dijete ti večeras nećeš umrijeti. Ti ćeš se iznova roditi. Bolji, jači, snažniji. Savršen.“ – utvara je opet progovorila, samo usne joj se uopće nisu micale, sve vrijeme promatrala me kroz izvijeni smiješak.

Shvatio sam tad da sa mnom razgovara mislima. Jeza me stravična spopala i klonuo sam na tlo. Tren zatim nadvio se nad mene, tamni obris njegove tunike, a zatim oštra me bol zasjekla u vratu, osjetio sam navalu hladnoće koja me zatim stala žariti u venama. Osjetio sam kapi otrova kako lako struje mojim tijelom i kako svaki djelić moga bića kojim prođu odumire, suši se i stvrdnjava. Ne znam koliko je to trajalo, da li tren ili je cijela mala, vječnost uspjela minuti, znam da sam u jednoj navali boli što me zasjekla kad je otrov dotaknuo moje srce riknuo poput divlje zvijeri i svijet se oko mene zatresao… u tom trenu nešto ljepljivo i slatkasto poteklo mi je niz grlo. Nisam htio piti. Nisam ne, bunio sam se, otimao, ali nisam se mogao oteti.

Tekućina bijaše okusa trešanja i višanja istovremeno, mirisala je kao prve ljubice i jutarnja rosa. Počela mi je prijati i halapljivo sam stao tražiti još a tad vrućina me cijelog stala tresti a tad… jeza, stravična hladnoća i mrak… kao da sam do grla stajao u ledenoj vodi. Tresao sam se i grčio i htio sam da me ta smrt već jednom ubije a ne da me ovako muči. Htio sam samo nestati, ne osjećati ništa. Ništa, ništa, ništa…

A onda sve je stalo. Bol je minula. Nisam osjećao ništa a osjećao sam sve. Čuo sam šum vjetra među krošnjama, crve u tlu na kom sam ležao i mrave i pauke, svi su od mene bježali, svi su me se bojali. U daljini, u šumarku košute su stale kao ukopane a zatim se dale u bijesan trk, jurnuo sam za njima stravično brzo, tako da se za mnom ni lišće na granama nije micalo kad bih uz njega projurio. U hipu bio sam među njima, nisu se mogle snaći, stale su bježati, svaka na svoju stranu, gledajući me uspaničeno. Lovio sam ih jednu za drugom, isprva se igrajući s njima. Osluškivao sam im prestravljena srdašca u grudima, osluškivao huk njihove krvi što im je bijesno i prestravljeno šibala venama. Osluškujući jezu što je iz njih vikala. Osjetio sam strašno žarenje u grlu, peklo me tako da nisam mogao disati, ali zrak mi odjednom nije bio potreban, samo krv, krv, krv i još krvi, a onda sam prvi put zario svoje očnjake u živo meso, onaj slatkasti okus jurnuo mi je jezikom, dotaknuo nepce i sjurio se niz moje grlo. Osjetio sam navalu energije koja mi kola tijelom, a tad krv je nestala. Što? Što se to događa? Nisam razumio. Htio sam još, trebao sam još. Odbacio sam strvinu i onjušio zrak. Nedaleko od mene bio je obor. Tamo, otkucaj srdašca, prestravljenih.

Krv.

Jurnuo sam brži od svjetlosti i u trenu bio u oboru. Moje ovčice prestravljeno su me gledale. Bile su potrebne samo minute da ih smrt pokosi. O kako su slatke bile. Tako ukusne. Ali žeđ nisu ugasile, htio sam još i još i još. Urlikao sam kao zvijer, žedan i nemiran.

Osluškivao sam zrak i tad opet spazio onu utvaru, samo sad… nije mi više izgledao tako strašno. Izgledao mi je toplo i brižno, poput oca kojem bih potrčao u zagrljaj.

„Dođi sine moj.“ – dozvao me, glasom mekšim od ikojeg zvuka. I pohitao sam k njemu, stisnuvši se uz njegova koljena, poput pokornog sluge, dok mi je nježnom rukom prelazio po kosi.

„Ne boj se sine moj, ne boj se.“ – zvonki je glas ponavljao. I nisam se bojao, ne više. Poveo me za sobom u mrak iz kojeg znao sam, više nikada neću izaći. Zaogrnuo me plaštom svoje tunike i pojurili smo kroz šumu, trčeći brži od vjetra, svjesni svega dok ništa i nitko nije bio svjestan nas. A kad smo stali, bili smo na samom gradskom trgu. Nisam mogao pojmiti kako smo tamo tako brzo stigli.

Blijedom mi je rukom pokazao prozor kuće nasuprot koje smo stali. Prozor se stao otvarati sam i u hipu smo se penjali uz zid prema njemu. Tren zatim već smo bili u malenoj sobici s drvenim podom i malim, priprostim krevetom na kom je spavala djevojka, ljupka i crvena u obrazima. Snivala je sretne snove. Nije znala da su joj posljednji.

„Osladi se sine moj, osladi.“ – rekao je Otac a ja sam u hipu stao uz njen krevet i promatrao je kako sniva, a zatim bijesno i gladno zario svoje očnjake, prvi put u ljudsko meso. Taj okus bio je božanstven, krjepak, budio je sva moja uspavana osjetila. I žeđ je minula… iznad njena uzglavlja dva su se crvena oka stala žariti…

Ponosan je moj otac bio, jer sin mu je upravo postao ubojica.

Ta prva sjećanja naglo su se izgubila u vrtlogu mojih misli a ona ista dva jarka oka sada su me gledala bijesno, ni traga one ljubavi.

Bio je spreman da me ubije. I zatim je krenuo, poput pume, bacivši se prema meni lako, hitro. Dočekao sam ga u svoj zagrljaj a tren prije no što me dotaknuo, izmaknuo sam se. Sve njegove poteze bilo je lako čitati. Nije znao kako mi to uspijeva. Nasrtao je i nasrtao a ja sam se vješto izmicao, skupljajući u sebi stoljetni bijes i tad sam ga dohvatio s leđa, oborivši ga u hipu. Lijevom rukom strgnuo sam mu tuniku s ramena i promotrio prastaru, bljedunjavu kožu, a tad sam ga okrenuo na leđa i svoje mu kandže zabio u grudni koš. Tren zatim, njegovo trulo srce držao sam u dlanu i gledao kako mu se gasi sjaj u očima, jarku je boju zauvijek zamijenila tama praznih očnih duplji. Preda mnom počeo se pretvarati u prah i strašan smrad obavio je šumarak i stravičan jauk, tisuća ubogih duša raznio se kroz noć.

Moja neljubljena i neželjena braća razbježala su se kroz šumu, tražeći spas.

Drugi put u svom „životu“ bio sam siroče i nisam imao ništa protiv toga.

Osveta je nekad samo čin milosrđa, pomislio sam tad.

Marija Klasiček

marija.klasicek@amazonke.com

Komentari

Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica APortala i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete