Trčala sam, letjela, jurila. Ali svijet kao da se samo gubio oko mene, nisam mogla uhvatiti korak s njim. Prvi put nisam znala što će se dogoditi. Nisam više osjećala onu toplinu što je strujila oko mene od trena kad sam ga prvi put ugledala. Vrijeme je stalo. Svemir se činio premalen, za urlik boli koji mi se skupljao u grudima, u grlu, na vrhu jezika… ako ga izgubim, sve ovo više nema smisla.

Oluja je jenjavala, tek je pokoja laka pahuljica još uvijek doticala moju hladnu kožu, a onda osjetila sam da mi se pahuljice na obrazu tope. Znala sam da mi se tijelo iznova mijenja.

Vene su me žarile, krv je stala brže njima teći, srce mi je iznova kucalo i val topline oblio mi je obraze. Odjednom bilo mi je hladno. Na sebi sam imala samo traperice i svilenkastu košulju. Stala sam se tresti poput šibe na vodi. Ali i dalje sam jurila kroz mrak, tražeći njegov obris između stabala.

„Gdje si Anthony? Gdje si?“ – ponavljala sam, u nekom transu.

Razumjela sam ga ali i nisam. Znala sam da me više od svega želi zaštititi, ali neke su stvari bile predodređene, nisu se mogle izbjeći. No on to nije mogao doživjeti onako kako sam to ja doživjela, onog prvog trena kad mi je majka rekla da nisam obična klinka. Kad mi je nježno dotaknula vrat i kad se na njemu prvi put iscrtao maleni pentagram. Kad su me zapljusnule prve vizije budućnosti i kad sam u njima ugledala Damiena i njegove očnjake.

Anthony nije mogao znati da se to mora dogoditi, kako bi mi se krv izmiješala s vampirskim otrovom i kako bih na njega postala imuna.

Taj otrov nije mogao poteći od bilo kojeg vampira, morao je biti otrov najjačeg, najopasnijeg. Prvog.

Još nisam znala zašto, te slike budućnosti još mi nisu stigle. No znala sam da si je Anthony večeras zapečatio sudbinu. Ako preživi bit će meta svih vampira koje je Damien stvorio. Proganjat će ga zauvijek.

Nije znao da je on smisao svega. Bez njega nikada neću moći ispuniti svoju sudbinu.

Zdvajala sam tako u sebi taj osjećaj nemoći, izmiješan agonijom neznanja još tren, a tad sam ga ugledala. Stajao je uz rub šume. Iza njega gorjela je malena vatra i nešto trulo u njoj se raspadalo i trovalo zrak, mirisima nekih davno izgubljenih vremena.

Bio je živ. Laknulo mi je. Htjela sam potrčati prema njemu, ali samo sam ostala tako stajati, pogled koji je bacio prema meni kad me ugledao bio je prazan i tup. Prvi put osjetila sam strah u njegovoj blizini iako sam znala da me nikada ne bi mogao povrijediti. Spustio je glavu i okrenuo mi leđa. Koraknula sam prema njemu a on je progovorio, glasom iznevjerena djeteta, glasom anđeoskim i demonskim istovremeno:

„Nemoj Katrina. Idi.“

Zastala sam. Nikada me nije tako oslovio… ovo je bio prvi put. I bilo je tako pogrešno. Ne valja, loše je loše. Ponavljao je neki glas u mojoj glavi. Vjetar je iznova počeo hučiti i nositi pahulje, što su nesmetano plesale između nas.

„Dopusti mi da ti objasnim.“ – prošaptala sam u nadi da će mi bar to dozvoliti.

„Da mi objasniš? A što to točno? Kako mi možeš objasniti činjenicu da si mi oduzela svaku, pa i najmanju šansu da te branim? Kako ćeš mi objasniti spoznaju da si se predala u ruke demonu, svojevoljno?“ Tu posljednju riječ izgovorio je s toliko gađenja i prezira prema meni, da više nisam mogla progovoriti sve i da sam htjela.

Ostala sam tako stajati šutke, samo sam nesvjesno ispružila promrzle ruke prema njemu, no on se nije osvrtao, nije mario što ovdje dršćem promrzla od strave i žalosti.

„Htjela si da budem čovjek za tebe. Vratila si mi dušu. Vratila si mi snove, želje, strahove. Strast!!!“ – vrištao je i njegov je glas parao noć i nadjačavao huk vjetra.

„Sve si mi vratila da bih bio uz tebe, da bih te volio, da bih s tobom dijelio tvoju gorku sudbinu, a onda si me zatajila. Kao da ne postojim.“

„Nisam.“ – prošaptala sam.

„JESI!!!“ –zaurlao je i okrenuo se prema meni. Oči su mu gorjele poput tekuće lave, a ono prelijepo lice koje sam toliko voljela stislo se i sledilo gledajući negdje iznad mene u noć.

„Htjela si da budem čovjek za tebe…“ – ponovio je. „…ali vidiš u ljude se ne možeš pouzdati. Ljudi ne ostaju, ne kad ih se zgazi. Ovako kao što si ti zgazila mene. Kao što ste me svi zgazili. Vrijeme mi nije teklo, stajalo je u vrištećoj agoniji jer nisam znao što se s tobom događa. Nikad ti tako nešto ne bih uradio. Ne bih te povrijedio kao što si ti mene. Mogao te ubiti a ti si se samo prepustila.“ – izgovorio je zgađeno i okrenuo glavu u stranu, obris njegova lica bio je čudan, dalek i nedokučiv.

„Odlazim.“ – rekao je kroz dah i zvučao kao da se u njemu ruše svjetovi.

„Odlazim jer ti nisam potreban. Jer ti sve najbolje znaš sama. Jer si ti ta koja o svemu odlučuje, spremna sama se suočavati sa svijetom.“

„To nije istina, ja… ja te volim.“ – izgovorila sam ali sve su moje riječi bile suvišne. Od trena kad je rekao da odlazi, da me ostavlja u meni je sve ugaslo. Svaka želja i svaka i najmanja naznaka volje da ga zaustavim, da mu objasnim.

„Mi nismo jedno drugom suđeni.“ – izgovorio je kao da u to stvarno vjeruje.

„Mi smo samo pijuni neke igre koju još uvijek ne mogu shvatiti i bojim se da više ni ne želim. Ne želim te više ni voljeti. Ti nisi dar, ti si kazna. Ti si najveće prokletstvo koje me ikada zadesilo.“ – izrekao je lako, naglašavajući sve te riječi da mi napokon da do znanja koliku mu agoniju stvara samo moje postojanje i osjećaji koje gaji prema meni.

„Razočarala si me.“ – bilo je zadnje što sam čula prije no što je nestao u tami.

AngieOsjetila sam navalu beskrajne tuge što me u trenu bacila na koljena i što je poput jarkocrvene svjetlosti obasjala tamu oko mene, a ja nisam željela shvatiti da to bol iz mene izvire u liku čiste, božanske energije.

Ne večeras nisam bila božanstvo. Bila sam samo klinka. Klinka koja je izgubila svoju prvu i jedinu, najveću ljubav i koja više nije željela ni disati. Osjetila sam kako se ona toplina koju sam zbog njega osjećala u dubini duše, zauvijek gubi. Osjećala sam kilometre koji se nižu među nama dok on leti sve dalje i dalje… od mene.

A onda u jednom sam trenu shvatila da se svjetlost oko mene izmijenila. Postala je blijedo plava i znala sam… da je otišao dovoljno daleko da izgubi svaki trag ljudskosti koju sam mu dala, dovoljno daleko da mu srce iznova utihne u grudima. Dovoljno daleko da iznova bude sam.

U tom sam trenu shvatila, kako je to biti ubojica.

I klonula sam posve na tlo, obrazom utonuvši u snijeg i inje, prepustivši se ledenoj studeni koja mi je obavijala tijelo i vjetru koji me nemilosrdno udarao sa svih strana. Željela sam samo nestati, utonuti u san i nikada se više ne buditi. Nije me bilo briga za ovaj svijet, za ljude, za sudbinu… za sve glupe priče o Odabranima i Ključu.

Ništa više nije imalo smisla. Znala sam da sam pogriješila. Znala sam da je tajiti Anthony-u istinu bila najveća moguća glupost. Poželjela sam vratiti vrijeme unatrag, u ono prvo veće kad je Damien osvanuo na mom balkonu i gledao me zadivljeno i prestravljeno u isti mah. Poželjela sam vrištati ali nije imalo smisla. Tko bi mi sad pritekao u pomoć? Tko bi mario? Jedino biće koje me istinski voljelo otjerala sam od sebe svojom gluposti.

Ispustila sam jecaj i prepustila se snijegu i oluji. Samo sam smrt još prizivala i molila je da dođe. Ali nije htjela doći. U nekom sam trenu osjetila da se gubim, da nisam više prisebna, da mi se duh odvaja od tijela i odlazi u noć. Možda mi se smrt ipak smilovala.

To be continued…

Marija Klasiček

[email protected]

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)