Tama je uvijek tu…

Živimo mnogo života. Nosimo mnogo imena. Susrećemo uvijek iste duše i naši su strahovi uvijek isti. Sve dok ne zatvorimo krug i ne otplatimo dugove. Dok ne pronađemo iskru božanskog ili trun demonskog u sebi. I ne vratimo se kući, tamo gdje je sve počelo, negdje na samoj ivici, raja i pakla.

* * *

Sklopila je oči. Ta prestrašena djevojčica. Nije voljela miris krvi, a njen okus, stare hrđe, bridio joj je na jeziku. Nešto u njemu, koliko god bilo odbojno, godilo joj je. Sisala je ranicu na prstu, kao u transu, a onda je čula nečije disanje iza sebe i naglo se osvrnula.

– Čudakinja! – na uho joj je vrisnuo visoki, crni dječak i ona je ustuknula. Povukla se u kut sobe i dugo tako stajala u mraku.

Porezotina na prstu pulsirala je bolno, ali nije oko toga željela dizati strku, pa da je ostala djeca zovu plačljivicom. Svi su oni bili samo siročad, ali postojali su oni među njima, koji su u samoći bili još usamljeniji. Ona je bila jedna od njih, ali je ona od onih koja se mogla uklopiti, samo nije htjela. Čitavo vrijeme osjećajući se kao da sanja, kao da život koji živi nije stvaran, kao da je ovo stranica neke knjige u koju je zalutala. Kad bi je slali, školskom psihologu na razgovor, on bi joj govorio da se mora okaniti tih misli.

– Sve je to samo posljedica traume! – uvijek bi zaključio na kraju seanse i predao njenu ruku ravnateljici, koja bi je tad pogledala milo i vratila u dom.

U te zidove, gdje su umirali snovi i gdje su se odbrojavali sati do punoljetnosti. I slobode. O kako je željela da vrijeme proleti i da samo ode. Negdje gdje će moći život izgraditi kako ona želi. Bez prošlosti. Bez njenih sjena. Bez etikete.

– Evelin?!

Osvrnula se i osmjehnula jedinoj prijateljici koju je na tom mjestu ikada stekla, riđokosoj djevojci, nekoliko mjeseci mlađoj od nje.
– Reci Suz?
– Nemoj me nikad zaboraviti.
– Ej… kakve su to riječi? Pa za samo par mjeseci izlaziš odavde i krećemo skupa na koledž! Nemoj biti tužna molim te… Zagrlile su se.

Nekoliko dana kasnije Suzy su pronašli mrtvu u njenom krevetu. U sobi koju su godinama dijelile. Blijedog lica i bez kapi krvi u tijelu, kao da su je na smrt iscijedili. Slučaj je zataškan. Nitko nije mogao naći realno objašnjenje za njenu smrt. Službena izjava za novinare od strane policije završila je rečenicom:

„Djevojka je sama sebi oduzela život, prerezavši vene i iskrvarivši na smrt… slučajevi mladenačkih samoubojstava nažalost sve su češći.“

– Koja laž! – protisnula je Evelin kroz zube i zaklopila novine, navukavši jaknu i stišćući ključeve starog Volva u ruci.
Put do sirotišta znala je napamet, samo nikada nije ni pomislila da će se ondje vraćati.

To be continued…

Marija Klasiček

marija.klasicek@amazonke.com


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Možda će vas zanimati...

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete