Negdje između jave i sna…

Čini mi se da nijedna velika ljubavna priča nikada nije imala sretan kraj, već samo kraj. Nijedan tako moćan i intenzivan osjećaj nije mogao trajati vječno a da se pritom ne zapali i ne izgori stravičnom brzinom. Svaki je obrat uvijek uslijedio naglo, zato što čovjek na to nije mogao biti spreman. Tko bi ikada mogao biti spreman na ono čega se najviše boji? A ja sam se bojala samoće.

Nepojmljiv mi je bio tok vremena, izlazak i zalazak sunca, uvijek u isto vrijeme, uvijek tako predvidljiv, matematički točan. Nepojmljivi su mi bili ljudi što su me pokušavali probuditi, iz čudnovate noćne more u kojoj sam odjednom postojala samo ja i put koji nisam sama odabrala.

Početak i kraj. Sve u 24 sata. Sunce pa svjetlost, sunce pa tama i tako iznova, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec.

Nisam mogla pojmiti da je Božić prošao a da se ja nisam pomakla s mjesta, nisam ni trepnula od trena kad me Lena nježno spustila na moj krevet i pokrila mi smrznuta ramena. Nisam bila svjesna da su praznici proletjeli u stravičnoj šutnji kojom sam šokirala ljude oko sebe. I nisam bila svjesna da već mjesecima šutke ujutro ustajem, poput robota, u nekom transu i ponavljam rituale umivanja i odijevanja, spuštanja niz stepenice kurije i prošaptavanja „dobro jutro“ braći i ocu posve promuklim i napuklim glasom. I odlaska prema vratima za koja se nikako ne mogu sjetiti kako sam ih uopće svako jutro otvarala i zatvarala za sobom. Do ulaska u auto, do vožnje prema školi, do satova i predavanja koja su mi protjecala lako jer ih nisam ni zamjećivala, samo sam ponekad odgovarala na pitanja profesora, čije sam odgovore unaprijed znala iščitavši ih u njihovim mislima.

Bila je to jedina, meni smislena kolotečina u kojoj sam mogla postojati a da ne poludim. I svake bih večeri odlazila na onu šumsku čistinu, sad već prekrivenu nekim, bijelim, proljetnim cvjetovima i puštala da se boje sutona prelijevaju u mojoj mašti, u kojoj mi se on vraća. Uvijek onako veličanstveno lijep i savršen. U kojoj me ne doziva imenom koje nisam voljela, već mi nježno, svojim baršunastim glasom šapuće: „Angie.“

No znala sam da Angie više ne postoji, barem ne ona Angie koju je on volio. Ona je ostala u prošlosti koja je čuvala snove i lijepe želje, koja je bila uvod u prelijepu, sada već izgubljenu budućnost. Ovoj djevojci ovdje, koja će za koji dan navršiti šesnaest godina, preostala je samo stvarnost u kojoj se dani nižu jedan za drugim, potpuno besmisleno. U kojoj je zima ustupila mjesto proljeću koje bezglavo juri prema ljetnim sparinama.

Ništa drugo. Samo smjena godišnjih doba u vremenu koje juri i koje će nastaviti juriti dok se ne dogodi ono što se ima dogoditi. Sada, prvi put, željela sam da se to dogodi čim prije, sad odmah ako je ikako moguće, samo da ne moram čekati, cijeli jedan, prokleto dug ljudski život. Htjela sam da me sustigne moja kazna, htjela sam da prestanem postojati u ovom obliku jer sam znala da ću s time izgubiti dušu, srce, osjećaje i sjećanja.

Ponekad bih tako, sjedeći u travi, sklopila oči i smirila otkucaje srca u grudima, utišala ih i osluškivala vjetar. Željela sam negdje u njemu čuti tračak njegova postojanja, zvuk onog srca što je za mene kucalo. Željela sam da mi priroda donese dokaz njegova postojanja. Počela sam se igrati, baš poput djeteta, podižući malene oluje, stvarajući vjetar potezom ruke, potpirujući vatru dahom tako da bi plamen buknuo u vis i obujmio me, stvarajući plameni obruč oko moga tijela koji me nije doticao, samo se žario lebdeći u zraku. Počela sam dozivati kišne oblake i podizati vodu iz potočića, spuštajući je poput slapa nazad na zemlju u nekom blagom luku, tako da se činilo kao da je drži neka nevidljiva ruka. A ponekad bih dotaknula neku tek izniklu biljku i promatrala kako u trenu postaje odraslo stablo.

Cijeli sam svijet mogla mijenjati, cijeli svijet oko sebe, al’ onaj u sebi nisam mogla ni dotaknuti. Previše sam mrzila samu sebe i teret svoje sudbine koji sam svojim glupostima odabrala nositi sama. Željela sam da me napokon pritisne do kraja i slomi, samo da više ne moram postojati u ovom obliku.

„Mislim da sam se izgubila…“ – prošaptala sam tiho osjetivši miris jorgovana u zraku oko sebe. Bila je to Lenina cvjetna aroma. Ona dopunjena, ljudska, kojoj nijedan muškarac nije mogao odoljeti i koje su se sve žene bojale.

„Nisi sama znaš?“ – izgovorila je tiho spustivši se u travu do mene.

„Nisam tijelom ali sam duhom. Ono što sam imala s njim, nitko ne bi mogao razumjeti. Taj dio mene je zauvijek izgubljen.“

„On će se vratiti. Treba mu samo vremena da prihvati neke stvari, da prestane razmišljati kao…“

„…čovjek. Smiješ to reći znaš? Ja sam kriva za tu vašu slabost.“

„Nije to slabost, barem ja to ne gledam tako. Angie, ti si nam svima vratila život. Dala nam smisao nakon što smo ga izgubili i postali čudovišta. Zbog tebe opet negdje pripadamo, samo… s nekim se stvarima još ne znamo nositi. Emocije su ono što vampiri nemaju. A mi sad imamo sve. Neman u dubini bori se s čovjekom, s krhkošću ljudske psihe, s ljubavlju…“

U to je zastala, pogledala me u oči i tren tako promatrala a zatim dovršila misao.

„…s ljubavlju koju ne može pojmiti. Ali ta ljubav je jača, zbog nje on će ti se vratiti jednog dana. Do tad moraš pronaći način da ostaneš na pravome putu. Ti si zadnja šansa, zadnja linija obrane koju ovaj svijet i svi mi imamo. Svi ovisimo o tebi Angie.“

„Svi ovise o meni…“ – izgovorila sam naglas promatrajući tek list na grani mladog trešnjinog stabla, koji se jedini zanjihao nakon što je Lena onuda projurila brzinom svjetlosti i nestala s moje čudnovate šumske čistine.Toliko se stvari ovdje dogodilo. Toliko će se toga ovdje tek dogoditi a ja samo sjedim i čekam i nastavljam tako. Kao da sam negdje između jave i sna. Stvarnosti koju ne želim živjeti i budućnosti koju sam izgubila.

To be continued…

Marija Klasiček

marija.klasicek@amazonke.com

Komentari

Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica APortala i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete