Kažete mi da živim u svijetu gdje nikome ne smijem potpuno vjerovati. Nikom. Možda samo roditeljima, ali opet ni za njih mi ne možete reći s potpunom sigurnošću da mi neće slomiti srce. Kažete mi da sve i svakog trebam uzimati s rezervom. Nikom nikad se potpuno predavati i potpuno vjerovati. Jer ako to učinim bit ću budala koju će iskoristiti. Bit ću naivna budala čijom će se naivnošću poigrati.

Kažete mi da zavist postoji u svakome. U nekom se vidi, a u nekom je dobro skrivene, zakopana i poput vulkana čeka da ju nešto pokrene, da plane i spali sve što stigne. A pokrenut će je moj uspjeh. Dok mi loše ide, ona će mirovati. Kada vide da sam sretna, lavina će se pokrenuti. Moja sreća će mnoge zaboljeti.

Kažete mi da je ta zavist u braći, sestrama, prijateljima. Da će mi se jednog dana dići zavjese s očiju i da ću vidjeti da ni prijatelji nisu to što sam mislila da jesu, da i braća znaju biti zla, da i roditelji znaju napraviti nepravdu. Kažete mi da ću sve to osjetiti na vlastitoj koži ako budem vjerovala ljudima i previše im se davala. Dobit će bezbroj noževa u leđa i bezbroj strijela u srce. Krvarit ću i patiti od onih kojima sam istu tu krv bila spremna dati.

Kažete mi da se ljubav, koliko god velika i iskrena bila, može pretvoriti u izdaju. Ona ista ljubav koju sam godinama gradila, njegovala i hranila. Ona u koju sam godinama ulagala. Ulagala sebe. Dio po dio, dah po dah, komadić po komadić duše, komadić po komadić srca. Sve sam svoje u nju uzidala i izdigla je visoko, do neba visoko. Divnu, predivnu. I ta ista ljubav može da se sruši poput kule od karata. Da nestane. I da nestanem i ja s njom. Zato ne treba da se dajem, nikom i nizašta. Inače će me srušiti. Spaliti.

Kažete mi da će doći vrijeme kada će me život dovesti na rub neke litice i da ću tako gledati u provaliju, ali nikog neće biti tu da mi pruži ruku. Čekat ću one ljude koje sam ja godinama spašavala provalija, ali njih neće biti. Čekat ću ih da mi pruže ruku, da me spase, ali oni neće doći. Ruku mi može pružiti slučajni prolaznik. Neko od koga se ne nadam, neko od koga ne očekujem, ali onih kojima sam dala i dušu i srce neće biti. Bit ću sama nad provalijom. I preživjeti mogu samo vlastitom snagom ili dobrotom slučajnog prolaznika.

Kažete mi da živim u svijetu u kojem ne vrijedi biti dobar. Ne treba. Ne smije. Dobrota se iskorištava i gazi. S dobrotom neću preživjeti.

girl

A ja vas pitam kakav je onda to svijet? Kakav je svijet u kojem ne mogu slobodno voljeti, svim srcem i cijelim bićem? Kakav je to svijet u kojem se moram čuvati brata? Kakva je to svijet u kojem ne mogu očekivati oslonac od prijatelja? Kakav je to život? Život strepnje i čuvanja. Čuvanja sebe od drugih. Čuvanja sebe od svih. Kakav je to život u kojem se dobrota smatra ludilom? U kojem dobrota ubija? Kakav je to svijet gdje moraš biti loš da bi preživio?

Kažite mi kako se voli s pola srca? Kako se daje samo malo? Kako se dragi ljudi drže u rezervi?

Kažite mi kako da se sačuvam, kako da preživim? Jer ja sam budala, naivna budala. Ja sam luda. Ja vjerujem, dajem se i volim cijelim srcem, cijelim bićem. Ili me imaš ili nemaš. Sve ili ništa. Ja vjerujem da se dobrota vraća dobrotom. Ja očekujem od prijatelja podršku, vjernost i ruku spasa. Ja očekujem od brata oslonac. Ja sam budala i kažite mi kako da preživim u svijetu u kojem su budala i dobar jedno te isto? Kažite mi kako da ne budem budala?

Ilda Dedić

[email protected]

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari