Bit ćeš dobro…

Tek što je otišla, već se ponovno našla ovdje. U istoj, hladnoj sobi, koja je sada bez Suzy djelovala još mračnije. Sama. Pogleda uprta u goli madrac na kojem je još do prije par dana bila ona vesela i pomalo smiješna, šarena posteljina. Golo. Mračno. Mirisao je na smrt i beznađe. 

Evelin je klonula i samo tužno sjela na pod. ‘Što se to zbilo njenoj prijateljici? Zašto nije ostala s njom? Zašto nije pričekala još samo jedan dan? Možda bi Suzy sad bila tu… bila bi, sigurno bi bila. Nije se ubila… to je laž, čista, glupa, neutemeljena laž!’ – misli su se vrtjele. Krivnja i pitanja. A odgovora od nigdje. Sobom je vladala tišina, glasnija od grmljavine.

blinds-407025_640

Tko zna koliko je tako sjedila, glave zarobljene u sumornim mislima. Vjerojatno cijelo popodne i dobar dio noći. Dok nije začula ključ u bravi i gunđanje: “Soba je otključana…” – instinktivno se povukla u kut sobe, poput prestrašene djevojčice, dišući plitko.

U sobu su ušle dvije tanahne siluete. Muškarac i žena. “Prazno je, nema nikog… očito nisu dobro zaključali sobu. Djevojka s kojom ju je pokojnica dijelila odselila je nedavno.” – Evelin je prepoznala glas svoje stare ravnateljice, lecnuvši se na riječ “pokojnica”.

“Moram je hitno pronaći.” – izgovorio je muškarac. Glas mu je zvučao moćno i odrješito.

“Mislim da ona nema veza s ovim, gospodine?” – odgovorila je ravnateljica, pokušavajući odgonetnuti s kim zapravo ima čast razgovarati. Ali mladić se nije dao smesti.

“Od životne je važnosti da je pronađem… vi ne razumijete. Ona je bila meta!” Čuvši to, Evelin je zavrištala, a mladić i ravnateljica se prepali i upalili svjetlo.

Stajala je u kutu skamenjena i promatrala prelijepog mladića koji ju je gledao zadivljeno.

“Evelin? Što radiš ovdje dijete?”

“Evelin moraš poći sa mnom. Sad.” – naredio joj je mladić, a ona ga je strijeljala pogledom.

“S tobom? Tko si ti? Možda si ubojica o kojem pričaš!!!” – vrisnula je potpuno van sebe… u tom trenutku stakla na prozorima su eksplodirala uz gromoglasan udar. Sve troje pali su na pod, a tren zatim bili su okruženi, krupnim muškarcima izobličenih lica.

Zadnje čega se sjećala bila je oštra bol što ju je zasjekla u vratu i ksjećaj sumaglice dok se gubila. Mnogo poslije, kroz neko bunilo vidjela je lice onog mladića što ju je nosio na rukama trčeći koliko su ga noge nosile.

“Bit ćeš dobro ljubavi… bit ćeš dobro. Oprosti što nisam bio uz tebe…” – šaptao je a ona se gubila.

“Jesi li se sjetila kako te pronašao sestrice?” – začula je i osvrnula se.

“Ti si njega napustila… on tebe doduše nikad nije… iznevjerio.” – uz glasan smijeh progovori Tama.

Našle su se tu, s druge strane….

To be continued

Marija Klasiček

marija.klasicek@amazonke.com


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete