„Prestani me pratiti. Nisam više kao prije.“

„Ne pratim te, samo sam naletjela na tebe.“

„Angie shvati. Neću se vratiti.“

„Znam.“

„Moraš me pustiti. Nemoj me vabiti k sebi na ovaj način. Odabrala si, pa daj se barem toga drži. Dostojanstveno.“

„Ne vabim te k sebi. Samo zatvorim oči i ti mi ušetaš u snove. Nema ničeg lošeg u tome, samo ni ova lažna verzija tebe više ne osjeća ništa.“

„Nije ovo moja lažna verzija. Ovo sam zaista ja i sad vrlo vjerojatno ležim negdje, u nekom jarku jer svaki put kad zatvoriš oči padam u neki trans i završim ovdje s tobom.“

„Nisam to znala. Ali nije me ni briga. Neću se probuditi samo da bih tebi olakšala. Tebe više nije briga za mene, otišao si, pa zašto bih ja marila za tvoje tijelo u nekom jarku?“

Sjela sam u travu i pogledala figure na šahovskoj ploči, a zatim mu rukom pokazala da sjedne. Nevoljko se spustio u travu nasuprot mene.

„Više mi stoji crno sad, pa eto onda Mister White kreni.“ Povukao je pješaka na sredini polja i pogledao me tim svojim bademastim očima i pokazao mi beskrajnu prazninu što sad spava u njima. Izvukla sam konja i povukla neki nevažni potez. Nije mi bilo do šaha, samo se nisam još htjela probuditi.

„Koliko dugo misliš nastaviti ovako? Vabiti me u svoje snove? Što misliš time postići?“

„Ništa. Samo želim igrati šah.“

Izvukao je još jednog pijuna i ponovno me pogledao, ljutito. Uzvratila sam pogled i pojela njegovog pijuna svojim konjem. Otpuhnuo je i pogledao u stranu. Znala sam da me još voli, samo je preveliki konj da bi to priznao. Ta me misao nasmijala.

„Ti si zbilja pukla.“ – progrmio je i nestao u šumi.

„Još uvijek sanjam, ne možeš mi pobjeći.“ – viknula sam za njim i srušila figure.

„Zašto mi to radiš? Nakon svega?“

Šutjela sam, nisam znala da ću sanjajući u to uvlačiti njegovu psihu, ali nisam mogla reći da mi nije drago zbog toga.

gdje-si

„Ako misliš da te ne volim zbilja si glupa.“ – nastavio je a ja se nisam željela osvrnuti prema njemu. Znala sam da stoji na rubu šume i izgovara to gledajući me bijesno.

„Volim te. Uvijek jesam i uvijek budem, samo… boliš me previše. Ono što si uradila. Zatajila mi sve… mogla si radije uzeti kolac i zabiti mi ga u srce. Jer ovako živim a u biti… iznova sam umro.“

Utihnuo je a ja sam se okrenula prema njemu. Gledao me očima izgubljena djeteta. Otvorila sam oči, ovaj je san postao mora.

To be continued…

Marija Klasiček

[email protected]

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)