Ne možeš se nikada zaista vratiti sebi, kad se jednom izgubiš. Uvijek ostaje jedan dio tebe koji fali.. kako neobično, kao ud koji su ti amputirali. nema ga, ali i dalje boli. Osjećaš i trnce na mjestu gdje je samo prazan prostor. Osjećaš i vrućinu i hladnoću i besmisao svih tih utisaka… a ne možeš ih odagnati. Postoji pakao. Nije s one strane vrata. Pakao je mjesto koje nosiš u sebi.

Sklopljenih očiju, stisnuta o hladan zid, s osjećajem kao da je zapravo nema, osluškivala je tišinu i glasno bubnjanje vlastitog srca. Činilo se kao da tisuće ruku udara u nekom divljačkom ritmu. Bojala se otvoriti oči. Jer kad bi samo malo podigla kapke ispred nje bi se stvorilo prostranstvo tisuća tjelesa, koja su gmizala jedno preko drugog, s grimasama i iskrivljenim licima… bilo je tu djevojaka koje su se pohotno nudile… muškaraca koji su općili čas s jednom, čas s drugom. Poneki prekriveni ranama i ogrebotinama… poneki teturajući i bazdeći po alkoholu. Izmućeni ali nisu prestajali, kao što se one nisu prestale nuditi. Bilo je tu onih koji su se stalno pokušavali sakriti i brojili,vječno nešto brojili. I onih koji su psovali i koji su dopuštali da ih drugi tuku ili bi uzimali duge bičeve i udarali sami sebe. Bilo je tu vriskova, grohotnog smijeha i neprekidnog plača.

I nestajali bi samo kad bi čvrsto stisnula oči i ponavljala si da to nije stvarno. “Pakao je mjesto koje nosiš u sebi.”

– “Što misliš sestrice, kako će izgledati tvoj pakao? Tvoj novi, vječni dom?”

devil-1427639_960_720

Šutjela je. Znala je da ovo nije mjesto i da se mora nekako izvući… sve je to stanje uma, samo stanje uma. Njena sestra je negdje unutar spodobe koja je muči na ovom mjestu i ona mora doprijeti do nje. Ta spoznaja bila je jača od svake agonije i svakog straha. Otvorila je oči. Prizor ispred nje se vratio. Ali odgurnula se od zida i hrabro zakoračila prema njima. Sve te uboge duše bacile su se prema njoj, a onda su jednostavno iščezle.

Odahnula je.

– “Mislila si da će biti tako lako? Samo se malo ohrabriš i kreneš? A ne, ne… ” – bijesno joj dovikne Tama a Evelin osjeti kako propada. Tlo pod njom stalo se urušavati. Pokušala se svojim moćima održati u zraku, ali nije mogla… njene moći ovdje kao da nisu postojale. Bila je samo… “Čovjek.” – njenu misao dovrši Tama stvorivši se ispred nje, u dugoj bijeloj haljini.

– “Istu takvu haljinu nosila je naša mama… znaš li to?

– “Znam.” – odgovori Evelin s nadom da joj sestra nije posve izgubljena.

–  “Uvijek bi ju nosila dok je čarala… mala pećina, svijetlo vatre, bijela haljina, koja predstavlja čistoću i njena knjiga. Ti znaš koja… ti ju posjeduješ. A ne pripada ti!!!” – vrisnu Tama i u trenu se lijepo lice mlade djevojke izobliči i pretvori nazad u ono čudovište, a Evelin shvati da i dalje tone i propada.

“To je sve samo u mojoj glavi… sve je to u mojoj glavi.” – pomisli i osjeti ponovno tlo pod nogama. Osjeti hladan zid iza svojih leđa. Tren zatim otvori oči i shvati da je pred njom isti onaj prizor napaćenih duša. I shvati da je zapela u limbu…

Kako pobjeći iz zatvora svog vlastitog uma? Kako pobjeći a ne izgubiti razum?

-“Spasit će te ta tvoja vječna ljubav… ta tvoja vjera da dobro uvijek pobjeđuje zlo… zar ne? Sekice…” – čulo se kao jeka likovanje tamničarke… dok je Evelin ponovno sklapala oči.. pitajući se koliko je dugo ovdje? Godinama? Stoljećima?

-“Zapravo tek jedan tren…” – začu glas djevojčice i prene se iz razmišljanja, našavši se na stolu, lancima vezana dok joj je u lice udarala jarka svjetlost.

“Koji je ovo vrag?” – vrisne i pogledom potraži glas djevojčice, pa je zamijeti na stolu u kutu.

“Ovo je tren kad će ti pokušati uzeti dušu…” – odgovori djevojčica i izdahne.

To be continued…

Marija Klasiček

[email protected]

 

 

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari