Crtica iz sjećanja…

Zatvorim oči i opet se nađem u maloj kuhinji… u kućici na vrhu brijega. Osjećam miris trave koji dopire kroz širom otvorene, stare drvene prozore. Zavjesa leluja, a ja sjedim na klupi i pokušavam dohvatiti šalicu na stolu. Ruke su mi nekako kratke i malene, a mirisi intenzivni… odlučim se spustiti s klupe i potražiti mamu. Stopala su mi mala i bosa, a drveni pod topao i poznat. Tapkam do vrata ali ne mogu dohvatiti kvaku… čujem mamu kako mi se smije negdje u pozadini… budim se.

Još i sad, slike djetinjstva su tako jake. Kao i živopisni kolorit stare djedove kućice na brijegu. Miris svježeg mlijeka i sira, dvorište puno koka, kozlića, zečeva i paunova. Mukanje krava iz staje, stari Tarzan – djedov vučjak, o kojeg se oslanjam uvijek dok tapkam dvorištem. Sve je još tu, živo i stvarno, kao prije više od 20 godina.

Nijedan okus nije više takav, nijedan miris, nijedna škrinja ne skriva blago… nema domaćeg platna ni kruha iz krušne peći. Nema vrhnja kojeg smo grabili iz kantice, ni svježeg sira… ništa ne miriše, kao u mom sjećanju.

Rekli bi, to je zbog čežnje, za djetinjstvom, djedom i bezbrižnošću… ali to je toliko mnogo više. Nostalgija za danima kad je trava mirisala na radost i svježinu, kad je zrak bio oštar i pun, kad je šalica mlijeka bila masna i teška, ali zdrava i kad su mi obrazi pucali od rumenila.

Svi ti stari okusi i mirisi, sve te živopisne boje i pogled prema brežuljcima i šumi koja okružuje, malu osunčanu dolinu ispod brijega… i potok koji krivuda između livada, gdje sam često promatrala u tišini, srne kako pasu. Sklopim oči i sve to opet vidim, osjećam i živim.

Na stolu i sad stoji djedova lula. A njegova me ruka vodi da hranimo zečeve… i skupljamo kestenje. U daljini čuje se smijeh… vrijeme je berbe i svi su u vinogradu. Ujo je uzeo harmoniku i čuje se pjesma. Kradem bobice iz kante i smijem se… pa trčim niz redove dok mi pod nogama šušti lišće. Bacam pogled u daljinu, tamo iza brežuljka je dvorac… a ja uvijek molim da me netko nosi dok se veremo uz strme, kamene stepenice što vode prema davno izgubljenom kraljevstvu. S bedema gledamo jezero i šumu koja ga okružuje, a ja se penjem na kameni zid i plašim visine.

trakoscan-504869_960_720

Postoji to mjesto… netaknuto, mirno, puno boja i mirisa, okruženo gustom šumom i isprepleteno izvorima bistre vode… gdje srne još pasu i trče noću preko dvorišta. Gdje se nebo čini bliže i zalasci sunca su bajkoviti. Postoji, stvarno je, nije samo crtica mog sjećanja. I nije daleko. Sat vremena vožnje ili jedan uzdah i bijeg u mašti.

Još vodimo iste razgovore deda i ja… iako ga nema godinama. Još sjedim na rubu njegovog kreveta, širom otvorenih očiju i upijam njegove riječi. Još skupa radimo čvarke i krvavice… i ujutro, on žmiri dok ja kriomice mami srčem kavu iz šalice.

Sve to još živi u mom sjećanju… iako na malom brijegu, u maloj kućici, ujo sad živi sam. Iako se ne vidimo često kao prije. I nadam se da će moja djeca doživjeti tu bajku… ne toliko živopisnu poput moje, ali pitomu i stvarnu. U netaknutoj prirodi, gdje te ljudi dočekaju s vedrinom u očima i širokim, iskrenim osmjesima.

Marija Klasiček

[email protected]

 

Komentari

Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)

You May Also Like