Rođena sam u vremenu kada se nešto znalo. Živim u vremenu za koje kažu da je vrijeme beznađa, društvenih mreža, privitimizma.. Vrijeme silikonskih ljepotica, bludnih sinova, reality programa i neobrazovanja.

Često, čitam tekstove o nekakvim prošlim vremena, žal, nostalgija… Kritičara puni blogovi, savjetnika psihologa. Osude društva zemlje ljudi.. Izgubile su se vrijednosti, kažu. Osuđeni smo na propast. Lažnih moralista, lažnih ljubavi, lažnih prijatelja svugdje oko vas kažete. A ko ste vi? Svi žele završiti kao pepeljuga a žive živote macehinih kćeri. Da vam nesto kažem, vi činite ovo vrijeme. Sebi kažem-ti si ovo vrijeme. Ko mi moze zabraniti da umjesto rialitija pročitam Orkanske Visove hiljaditi put? Da osjetim Emiline vresove, vazduh sa pustare, da zamišljam nijanse hitklifovog pogleda svaki put kad joj izjavljuje ljubav? Ko će mi zabraniti da volim, bezuslovno i da na ništa manje ne pristanem? Ko mi moze oduzeti izbore da budem dobar prijatelj? Da radim ono sto volim, da ustajem nasmijana jer živim u ovom vremenu? Reci ću vam, ovo je vaše vrijeme. Zovite ga sumanutim ali u drugom nećete živjeti.

Nije sve u svoje vrijeme-nego je sve u moje vrijeme! Obožavam ovu izreku ! Vjerujem da sami biramo sve pa čak i vrijeme kad se rađamo no to je druga tema. Nebojša Vučkovic -jedan od autora “Knjiga o tebi” je na promociji svoje knjige rekao: “Onog dana kad ste rođeni postojanje nije pogriješilo. Nije bilo prinuđeno da vas stvori. Vi ste život.”  

Toliko je snažna ta izjava da se svaki put postidim kad pomislim da mi život ne ide po planu. Nema plana, znate. Rođeni smo da živimo najbolje što možemo. Jednostavno je.

14593342_1089180684464904_1537414273_n

I tako, od petka do petka trudim se da vam napišem nešto što ce vas podstaći da se sjetite svih divnih stvari na kojima ste zahvalni.. Mada vam nisam od neke koristi u koliko sami ne riješite da budete srećni. Nećete živjeti da bi bili srećni, nego ste srećni jer živite. Nema filozofije.

Kad pogledam lice voljenog bića, po rubovima kože popale se strahovi. Nasmijem se svaki put, jer sam jednom čula od istog autora odozgo da je ljubav strahu najveći strah. I tako volim.. Kad se nađem ispod voljene ruke, kao da po zelenim pašnjacima čujem galope hiljadu konja u isti mah. Ljuljnu se svemiri tama se uzmemiri i znam… Svako vrijeme je pravo vrijeme kad je čovjek zahvalan.

Vaša J.

Jovana Sekularac

[email protected]

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

Komentari