Tamo gdje je vrijeme stalo…

Prvi dani listopada… Šetajući starim predgrađem put me nanio na jedan stari kafić. Pričali su mi o njemu, mislim da je prvi bio u gradu, još od vremena krčmi.

Ni po čemu nije ličio na kafić osim po blijedom znaku Pepsi, koji se nageo iznad vrata. Spremalo se nevrijeme i trebao mi je zaklon ali i kava da sredim misli, pa sam otvorio stara trošna vrata premazana sa par različitih boja koje su probijale jedna kroz drugu.
Imala su dva staklena prozorčića i staru zavjesu na sebi. Ušao sam. Nije nitko ni primjetio osim stare, punašne konobarice. Očima sam prošao par starih smrknutih lica koja su se tu našla da prelistaju novine, pogledaju ttx ili samo da prevare i ovaj dan. Zapeli su u vremenu. Mislim da je onaj u kutu s vojnim prslukom još negdje na južnom bojištu u 90-im, tu i tamo se trzne i promrmlja sebi nešto u bradu, dok onaj za šankom dođe tu da odspava malo. U tamnom kutu, kroz dim domaće škije, žarulja jedva obasjava lice starog kockara koji sam sa sobom igra na trešetu.

Ima tu na požutjelom zidu i nekih slika iz slavnih dana, prepoznah na njima neke od njih, ali dok su bili puno mlađi i puni elana. Imali su osmjehe na licima, bili su sretni, čini mi se da se sad izgubio svaki trag tim osmjesima. Sad svaki od njih sam sebi priča i sam proživljava svoju priču. Svaki dan iznova!

Naručio sam crnu kavu, dobio sam je u starom fildžanu na oškrnutiom tanjuriću. Nema tu cjenovnika ni izbora. Kava, fanta, kola, voćni iz tetrapaka, domace vino i rakija, još par stranih žestica.

Nekako se ne uklapam ovdje. To je svijet istrošenih i dotrajalih duša .

No, uklapam li se u ovaj suvremeni svijet? Svijet lažova, cinkarošala, fukara i lopova. U svijet fejsa, instangrama i tvitera. U novom dobu gdje se djeca ne prpaju u pjesku, nego kolju u Canterima na kompjuteru. Gdje trinaestogodišnjaci šeraju citate koje neće razumijeti za još trinaest ljeta. Gdje ona mala piše o izgubljenoj ljubavi a još nije mlječne zube izmjenjala. A onaj, već ozbiljan čovijek se uslikao sa velikim krokodilom na majici i zlatnom replikom Rolexa. Gdje nisi IN ako nemaš slike sa Moetom ili krpice s potpisom.

Sve sama krema, intelektualci i gošpari. Gdje je sve samo predstava. Loši glumci ,loša režija. Nažalost sam i sam dio toga kao i vi…

Ali ovdje je još onaj četvrtasti telefon sa velikim tipkama, metar kabela i otrcani imenik. Wi-fi, hm..sumnjam. Svira starogradska melodija.
Njih nije briga je li Plenković uspio sastavit vladu, i šta danas nosi Kim.

Gledam kroz drveni prozor dok vjetar ispod štoka šukće. Vani je dan a nebo je crno i odjednom se spustilo na zemlju, kao u režiji engleske drame gdje ljudi pod lumbrelama pretrčavaju ulice. Jedni druge ne pozdravljaju a znaju se sa fejsa ili im se samo žuri, a možda se boje grmljavine što u daljini para nebo. Promatrajući ih, sjetih se priča prošlih vremena koje nostalgično stari spominju.

Vrijeme pisama ispisanih tintom ili pak olovkom, vrijeme papirnatih fotografija sa posvetom i ručno ispisanim datumom. Vrijeme stvarnih emocija a ne emotkina. Svijet je bio možda neistražen za mnoge i nedokučen ali bio je ispunjen s ono malo spoznaje. Kad bi se satima raspravljalo tko je u pravu i riječi koje bi bile na vrh jezika a nisu mogle bit izgovorene. “Kako se ono se zvalo.”

smoking-1245653_960_720

Ovdje unutra vrijeme je stalo u tom dobu. Svijet paralelan s ovim ali usporen. Svijet poput snimljenog filma gdje se radnja odvija normalno, dok ovaj vani je stalno upaljen na brzo premotavanje, slike brzo prolaze, neki pokreti i zvukovi koje ne razumjemo .
Iako dijete starog svijeta, muškarac sam virtualnog koji je nametnut, onaj u kojem smo manje više svi.

Svijet koji mi je sada nekako drag jer je tu i ona, ona koja mi je privukla pažnju jednim lajkom i pogledom na njen profil. Slikama koje sam prelistavao svaki dan iznova i želio je preseliti u ovaj stvarni život gdje je mogu osjetiti,dodirnuti i voljeti. I jesam.
Možda zvuči blesavo ali  slavni lajk je bio okidač .
Vidjeh i zaljubih se.

Ljubav na prvi lajk – je li moguće zaljubiti se virtualno a voljeti stvarno? Idući put ću vam ispričati o mojoj ljubavi, sigurno mnogo drugačijoj nego što su imali ovi ljudi zatočeni u svom vremenu.

Vaš Slaven

slaven@amazonke.com

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...