Kasno zimsko veče… snijeg i olujni vjetar, vatra u kaminu i vrući čaj u ruci… zamotana u deku, promatram svjetlo ulične lampe. Uzdišem nostalgično dok se ispred očiju vrte uspomene. Prošle zime bio je ovdje, kraj mene. Stisnuti pod dekom promatrali smo svijet. Još uvijek gledajući u istom smjeru. Još uvijek želeći iste stvari. Sad… imam šalicu čaja i uspomene. Sve je isto, a ništa nije…

Tonem u san, pa me budi glasna lomljava vjetra. Već je kasno i odlučim se odvući u krevet, ali samo tren nakon što sam se ušuškala ispod pokrivača čujem lupanje po vratima i prenem se, pomalo prestrašeno. Tko li je u ovo doba, pomislim spuštajući se niz stepenice.

Virkam preko stakla, ali vidim samo obris… – Ja sam, progovara. Taj poznati glas trgne me i prepuni istovremeno uzbuđenjem i strahom. Otvorim vrata, a on promrzao i mokar do kosti ulazi u hodnik i gleda me zahvalno. Kimnem glavom i pokažem mu da uđe u stan. A on pognute glave skida cipele i penje se uz stepenice.

Nudim mu ručnike, odjeću i topli čaj, dok se on stišće uz kamin i grije promrzle dlanove. Šutimo. Pokušavam odbaciti misao da sam tek minutu, dvije, ranije sanjarila o njemu… o nama. Slučajnost pomislim i ponudim ga sendvičima i kolačima koje sam pekla. Kuća miriše na cimet i čokoladu i borove iglice…

Sutra je badnjak – šapne, a ja kimnem glavom i spustim kolače na stol, pa mu rukom pokažem da sjedne. On povuče stolicu i spusti se na nju, poput umorne siluete, pregažene vremenom. Promotrim ga i shvatim da je smršavio od kad smo se zadnji put vidjeli. Oči su mu umorne, omotane podočnjacima i sjetom. Uzdahnem i kažem kako sam kupila jelku dok sam se vraćala s posla i kako sam je mučno vukla dvije autobusne stanice i kako me još bole ramena.

On se nasmije i kaže kako može zamisliti taj prizor. A zatim ispuži ruku i pomakne mi pramen kose koji mi je sakrio lice. Odmaknem se s knedlom u grlu, a on ustane, obiđe stol i zagrli me. Sjedim tako, skamenjena i tiha a zatim se lagano izmigoljim iz njegova zagrljaja. Koliko lijep toliko i bolan – pomislim.

On pođe za mnom i uhvati me za ruku, pa me naglo okrene prema sebi. Poljubi me a ja ga gledam zbunjeno. Zatim se odmakne od mene i gleda me ljutito, jer ne uzvraćam, pa me privije k sebi i ponovno poljubi, a ja se prepustim… trenutku i oživljavanju prošlosti, pa makar samo na jedno veče.

girl-1720486_960_720

Njegove ruke, klize mojim tijelom i svaki dodir budi sjećanja. Svaki poljubac i ugriz u vrat. Boli i godi. Smijem se i oči mi se pune suzama. Što to prokleto radim – pomislim dok me on nježno spušta na pokrivač…

To be continued…

Fantasy

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)