U kasni sat…

Kasno zimsko veče… snijeg i olujni vjetar, vatra u kaminu i vrući čaj u ruci… zamotana u deku, promatram svjetlo ulične lampe. Uzdišem nostalgično dok se ispred očiju vrte uspomene. Prošle zime bio je ovdje, kraj mene. Stisnuti pod dekom promatrali smo svijet. Još uvijek gledajući u istom smjeru. Još uvijek želeći iste stvari. Sad… imam šalicu čaja i uspomene. Sve je isto, a ništa nije…

Tonem u san, pa me budi glasna lomljava vjetra. Već je kasno i odlučim se odvući u krevet, ali samo tren nakon što sam se ušuškala ispod pokrivača čujem lupanje po vratima i prenem se, pomalo prestrašeno. Tko li je u ovo doba, pomislim spuštajući se niz stepenice.

Virkam preko stakla, ali vidim samo obris… – Ja sam, progovara. Taj poznati glas trgne me i prepuni istovremeno uzbuđenjem i strahom. Otvorim vrata, a on promrzao i mokar do kosti ulazi u hodnik i gleda me zahvalno. Kimnem glavom i pokažem mu da uđe u stan. A on pognute glave skida cipele i penje se uz stepenice.

Nudim mu ručnike, odjeću i topli čaj, dok se on stišće uz kamin i grije promrzle dlanove. Šutimo. Pokušavam odbaciti misao da sam tek minutu, dvije, ranije sanjarila o njemu… o nama. Slučajnost pomislim i ponudim ga sendvičima i kolačima koje sam pekla. Kuća miriše na cimet i čokoladu i borove iglice…

Sutra je badnjak – šapne, a ja kimnem glavom i spustim kolače na stol, pa mu rukom pokažem da sjedne. On povuče stolicu i spusti se na nju, poput umorne siluete, pregažene vremenom. Promotrim ga i shvatim da je smršavio od kad smo se zadnji put vidjeli. Oči su mu umorne, omotane podočnjacima i sjetom. Uzdahnem i kažem kako sam kupila jelku dok sam se vraćala s posla i kako sam je mučno vukla dvije autobusne stanice i kako me još bole ramena.

On se nasmije i kaže kako može zamisliti taj prizor. A zatim ispuži ruku i pomakne mi pramen kose koji mi je sakrio lice. Odmaknem se s knedlom u grlu, a on ustane, obiđe stol i zagrli me. Sjedim tako, skamenjena i tiha a zatim se lagano izmigoljim iz njegova zagrljaja. Koliko lijep toliko i bolan – pomislim.

On pođe za mnom i uhvati me za ruku, pa me naglo okrene prema sebi. Poljubi me a ja ga gledam zbunjeno. Zatim se odmakne od mene i gleda me ljutito, jer ne uzvraćam, pa me privije k sebi i ponovno poljubi, a ja se prepustim… trenutku i oživljavanju prošlosti, pa makar samo na jedno veče.

girl-1720486_960_720

Njegove ruke, klize mojim tijelom i svaki dodir budi sjećanja. Svaki poljubac i ugriz u vrat. Boli i godi. Smijem se i oči mi se pune suzama. Što to prokleto radim – pomislim dok me on nježno spušta na pokrivač…

To be continued…

Fantasy

Komentari

Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica APortala i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete