Odijevali smo se posve polako, promatrajući jedno drugo šutke, dok su oči imale ulogu riječi i dok su istraživale naša tijela. U jednom trenu prišao mi je tiho i dlanovima mi obujmio lice, prislonivši tad posve nježno svoje usne na moje.

„Ti si prava, mala vještica znaš? Vidi što si mi uradila? Pretvorila si me u klinca.“

Sklopila sam oči nesvjesna njegovih riječi. Nisam mogla pojmiti da sam to ja učinila, niti kako. Spustio je dlanove i zavukla sam svoje prste među njegove. Šutke smo izašli iz sobe i spustili se u prizemlje. Srećom mojeg oca nije bilo, a braća su davno otišla na posao. Sat u predsoblju otkucavao je podne.

Naš nas je Koven čekao. Svi su šutjeli promatrajući nas zabrinuto dok smo im se približavali.

Volkovski je pokazao rukom prema blagovaonici i svi smo ga slijedili u apsolutnoj tišini.

Nisam se ni snašla a Gustav i Mark su ga zgrabili za ramena i posjeli na stolicu. Volkovski je dohvatio neku knjižurinu i naglas stao čitati nešto na meni nepoznatom jeziku. Lena mi je prišla s leđa i obuhvatila me oko pojasa kad me minuo prvotni šok i kad sam shvatila što mu rade.

„Neeee!!!!“ – vrisnula sam i nešto zlaćano pogodilo je Volkovskog u leđa ali nije se dao smesti, okrenuo se prema meni i tad sam shvatila da je inkantacijom koju je mrmljao oslabio moje moći.

Lena me spustila na najbližu stolicu i osjećala sam se potpuno izgubljeno i nemoćno. Volkovski je i dalje nešto mrmljao a Anthony je sve više tonuo u rukama blizanaca. U jednom trenu začula sam ga kako progovara:

„To sam zaista ja. Paule, prijatelju, moraš mi vjerovati.“

U trenu kad ga je Anthony oslovio s prijatelju, Volkovski je zastao kao ukopan i na tren je ušutio a zatim se proderao: „No mai Incantesimo.“

Odahnula sam a Lenin je stisak oslabio.

Odjednom, strašna je svjetlost obasjala prostor oko nas i stakla na prozorima stala su se lomiti uz gromoglasane udarce. Zatvorila sam oči a Lena me bacila u stranu. Oko mene sve se stalo lediti.

„Pronašli su me.“ – promucala sam shvativši da je bitka oko mene već započela.

Stisla sam se ispod stola i poželjela pomoći ali ništa nisam mogla. Tijelo mi je trnulo od ogromne studeni i jedva sam hvatala dah.

Ispred mene, krupni muškarac dohvatio je Sofie s leđa i jednim joj potezom slomio vrat. Na tren je klonula i ostala tako. Stala sam vrištati ali i taj vrisak se gubio. S moje desne strane Volkovski je uzmicao ženi u ljubičastoj pelerini. Dohvatio ju je za zapešće ali samo mu se nasmijala u lice i on se stao kočiti. Umom mu je nanosila strašnu bol, osjetila sam kako ga paralizira a nisam mu mogla pomoći. Suze su mi klizile obrazom dok sam se ljuljala naprijed nazad u svojoj prestravljenosti.

U jednom trenu netko me povukao za ruku i osjetila sam kako brzo jurimo prema vratima i kako posve lagano tlo ostaje negdje ispod nas, dok su nam oblaci sve bliži i bliži.

Bojala sam se otvoriti oči, a kad sam napokon smogla hrabrosti, shvatila sam da me Mark izvukao i poveo na sigurno.

Iza nas čuli su se glasni udarci, kao da munje paraju nebo. Znala sam da se bitka u mojoj kući nastavlja. Čula sam lom zidova i tijela mojih prijatelja kako o njih udaraju. Čula sam kako se ti zidovi ruše. Osjetila sam kako se Sofie ponovno pridiže i uzvraća udarac muškarcu koji joj je prije svega nekoliko trenutaka lomio vrat.

Drhtala sam jureći kroz bjelinu oblaka a Mark je šutio i samo me nosio sve više i više.

„Uskoro ostajemo bez kisika, pripremi se Angie.“
Ponio me visoko iznad oblaka, u tamu svemira. Osjetila sam kako sila teža više ne utječe na nas i kako zrak postaje sve teži. U jednom trenu kisika je nestalo i ostala sam lebdjeti u tami.

„Vratit ću se.“ – čula sam Markove misli a zatim sam vidjela kako ponire natrag prema zemlji. Nikada se ovako nisam bojala.

Zatvorila sam oči i čekala, a trenuci koji su prolazili imali su u sebi težak okus vječnosti. Nisam mogla znati što se događa, nisam im mogla pomoći… pokušala sam se smiriti i tražiti frekvencije njihovih misli, ali bili su mi predaleko a ja sam bila preslaba. A onda sam se sjetila Anthonya… u tijelu teenagera. I stala sam se tresti, jer nisam znala posjeduje li kakve moći. Od strave koju sam osjetila počela sam još jače drhtati dok su koncentrični krugovi energije izbijali iz mog tijela i širili se kroz tu tamu… u jednom trenutku, otvorila sam oči i vidjela kako lebdim iznad one šumske čistine, ne znajući uopće kako sam tamo dospjela.

Ravno ispred mene vodila se bitka. Moj koven protiv… nisam znala tko su oni. Bili su nevjerojatno snažni. I brzi… i krvoločni… način na koji su se kretali bio je nešto što još nikada nisam vidjela. Spustila sam se na travu dok su valovi čiste energije i dalje punili zrak oko mene. Isprva me nisu osjetili, a zatim se žena u ljubičastoj pelerini osvrnula prema meni tako naglo da sam se prestravila. Iskešenih očnjaka, krenula je ravno prema meni i bacila se na mene kroz zrak, poput divlje mačke. Osjetila sam kameni stisak njenih ruku na svojim ramenima dok je iz nje izvirao strašan osjećaj žeđi, koji ju je parao iznutra. Njene gladne misli vrištale su u mojoj glavi. Blokirala sam to i osjetila naboj vrućine kako mi puni vene i izbija iz mene poput struje. U sekundi munje su prožele onu čistu energiju koja je vrludala oko mene i pogodile vampiricu u trup i nastavile je udarati, naglo i oštro, noseći je sve dalje i dalje od mene, dok posve sleđena od boli nije mogla niti kriknuti, posve nesvjesna što joj se to događa. Silna me srdžba obuzela, dok sam promatrala svoje prijatelje, posve nemoćne, stisnute u krug, napadnute sa svih strana… a među njima Anthony…

„Aaaaaaaaa.“ – zavrištala sam posve nesvjesna onoga što radim, vođena samo sirovim instinktom… ne znam što sam tad uradila, samo sam osjetila kako padam… kako svijet oko mene nestaje, a kad sam otvorila oči, svi napadači ležali su paralizirani u travi, očiju prestravljenih od šoka, posve svjesni svega što im se događa, a nemoćni da sami sebi pomognu. Osovila sam se na noge u hipu i promotrila zgranuta lica svojih prijatelja.

Što god da sam uradila… mora da je bilo dojmljivo.

Anthony je koraknuo prema meni i zateturao. U treptaju oka, ležao je posve nepomično u travi, očiju sleđenih na neki neobičan i neprirodan način. Potrčala sam prema njemu istovremeno kad i ostali, shvativši da se dogodilo nešto strašno…

Ležao je posve nepomično u Markovim rukama, a kad se pribrao, pogledao nas je prestravljeno, kao da nas sve vidi prvi put…

Pred nama bio je sad tek neki klinac, netko nepoznat, Anthonyu nije više bilo niti traga.

Pogledala sam Volkovskog, očiju punih suza, a on je samo spustio pogled:

„Razgovarat ćemo. Idi sad, ja ću to riješiti.“ – progovorio je kao da mu je duša zastala na pola koplja.

Ustala sam polako, krećući se poput robota, beživotno radeći korake, idući nekud… a ne znajući kud. U glavi mi se vrtjela prošla noć i ovaj dan… Imala sam ga, a sad ga opet nemam. Može li ovo još više boljeti? Bojim se tog odgovora… I sebe same se bojim. Moći koje imam, ne mogu kontrolirati.

Što ako naudim još nekome, kog volim? Što ako je njegov duh sada izgubljen? Što ako se više ne spoji s njegovim pravim tijelom?

Što ako… Što ako…. vrištale su riječi u mojoj glavi. Vrištao je i čitav svijet oko mene.

Posve hladno prošla sam pokraj onih vampira što su nepomično ležali u travi, gledajući ih ljutito.

„Vi ste krivi! Vi ste krivi što sam ga opet izgubila! Vi! Prokleti bili!“

Moji urlici parali su nebo i odjekivali duboko u prostranstva šume. A oni valovi energije i dalje su strujali oko moga tijela.

„Što sam ja to kvragu???“ – proderala sam se i očima tražila Volkovskog. Jedno je bilo jasno… ja nisam bila običan Ključ. Nitko prije mene nije mogao ovako nešto.

„Sretan rođendan Angie.“ – šapnula sam i zaplakala.

To be continued…

Marija Klasiček

[email protected]

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)