Sjedila je u zelenoj fotelji, pored starinskog telefona, koji ne zvoni. Mijenjala je programe i depresivno jela neko grožđe. Bolje da ga je pila. Programi od jedinice do desetke i tako svaki put iznova. Prisjećala se filmova iz njenog djetinjstva. I u pravu su kad kažu da su to bila vremena kvalitetnih filmova, glazbe i načina života. Mirna i lijepa rutina. Al’ najviše je mislila na onog na kojeg nije smjela.

Pored njenih nogu igrao se mali Alex. Čupavo stvorenje, koje je jedino znalo stvarno podviti rep kad treba i koje, najvažnije, nikad nije pitalo ništa. Njene kolegice bi ju sada sigurno propitkivale, kritizirale za očajno sjedenje pored telefona, koji bez obzira na svoj neugodni zvuk, koji je uvijek umornu i usnulu probudi, sad ne zvoni.

zavodnica

Tišina i dosada uvijek kumuju najcrnjim mislima. Ponašala se kao starica. Možda joj obrazi jesi mladi, al’ srce joj već nakupilo barem osamdeset godina od tih tuga. U polumračnoj sobi jedna ne misao lebdjela- kako je sebi dopustila sa tako beznadežno čeka. Od odgovora je bježala. Još davno je rekla sebi da je to njeno posljednje čekanje, ali je prevarila. Sebe. I to je ono najgore.

Kad je postala takva? Ni sama se nije mogla sjetiti. Kad je prvi put dopustila sebi da uđe u igru, u kojoj unaprijed zna da biva poražena. To ju je mučilo više od njegovog ponašanja. Njeno ponašanje.

Nikada nije bila tip očajne žene, koja oprašta i vjeruje, koja se samo nada. Nije to sebi dozvoljavala, a sad sjedi dok prokleti telefon šuti, jer se pozivatelj negdje, u lijepom društvu, glasno smije, dok o njoj i ne razmišlja. Osim kad mu je jako loše i izgubi podršku i pljesak, pa mu zafale njene usne i taj glasić. Za ego poslastica.

Nije to sebi lako priznavala, osim kada bi više popila.

On se bahatio ljubavlju jer je znao koliko joj jest potreban. Bio je umjetnik za zadržavanje njene ljubavi. Postrani i za svaki slučaj. Za slučaj da ne imao ikoga. Onda će možda jednom biti njegov žena. Ne za ponekad. Al’ i tad će biti čekanja. I tad će sjediti u kući i voljeti bez puno pitanja. Onako s toplom večerom. Mila. Željna.

Koliko god on jest, to joj nije trebalo. Je li spremna biti takva žena? Ako jeste prihvati biti, nazad nema.

Skočila je preko stola. Iščupala je žicu telefona. Dohvatila kaput i nikad luđa izašla na puste ulice, s još pustijim srcem. Al’ srcem što zna šta u životu svome ne treba.
Koga ne treba… Jednostavno… nije ona ta žena.

Alex je ushićeno trčao za njom za njom u noć…

Ivana Cvjetković

[email protected]

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari