“Kad bi čitav svijet nestao a on ostao ja bih još uvijek postojala. A kad bi on bio uništen a svi drugi ostali svijet bi mi postao sasvim tuđi. Činilo bi mi se da nisam dio njega”. Samo bi ti se činilo Ketrin, rekoh, i nastavih da čitam. Orkanski visovi. Emili Bronte. Remek djelo svjetske književnosti. Najdraža knjiga ikad.

Zašto si povjerovala da nećeš živjeti? Zašto nisi napisala još deset romana i umrla od starosti nego si živjela život junakinje svog jedinog romana i umrla sa trideset? Vanvremensko djelo. Nisi doživjela čak ni da čuješ da je svijet oduševljen.

Zašto povjerujemo da bez nekoga ne možemo živjeti? Postoje u ljudima tajne mape i skriveni putevi. Njihove duše tuda traže svoje suštine. Nekad se nađemo na tom putu, a često treba i da se pomaknemo. Zašto nam se ukrštaju ako su prolazni? Jer smo prolazni i sami. Treba da naučimo, da se oplemenimo ili da platimo neki dug. Put naših duša naša je ljepota življenja. Kad naučimo sve lekcije ili poplaćamo sve dugove stigli smo do kraja.

Istinski živjeti znači istinski razumjeti smisao ovih puteva. Život je magičan. Kad vam se desilo da idete ulicom i vidite dva puta koja se ukrštaju razilaze i plaču jedan za drugim? Ili se svađaju, pate? Nikad. Samo se puste jer im je to suština.

visovi

Ketrin zaista nije mogla da raskrsti sa Hitklifovim cestama, zar ne? Čujem samu sebe ponovo. On nije imao ceste nego varljive makadame, maglovite i mračne. Tumarao je svojim prašnjavim lavirintima beznađa i ona se odlučila grčevito stisnuti za njih?

Za čije se puteve držite ovih dana? Za partnerove? Za puteve svoje djece? Bez čijeg biste života umrli? Bez čijeg puta mislite da ne biste postojali? Oh, postojali bi. Da vam svi poznati putevi skliznu i nestanu i dalje bi živjeli. I dalje bi disali. I dalje bi imali onaj jedan koji stalno zaboravljate. Svoj. Upoznajemo sebe kroz ljude oko nas. U nama spavaju  pakao i raj. Pitanje je samo kuda će nas neko dotaći. Jedni će pokrenuti strahove, popaliti gomile nesreće i mraka. Kad vam se noge umore od tumaranja u prazno sjetite se da upalite svijetlo. U mrklom se mraku ne vidi ništa. Drugi će vam otkriti beskrajna prostranstva mira i spoznaje o ljepoti. Učiniće vas boljima. Zamirisat će vam na snove iz djetinjstva, možda vas i podstaći da ih odživite. Nijedni ni drugi ne moraju ostati znate? Koliko god da želimo samo su došli da nas nečemu nauče.

Puštam te da odeš jer ti razumijem suštinu. Tuga je prirodno stanje, najčistija emocija kad zasija u svojoj nevinosti. U redu je biti tužan. Tih dana obično pišem, ili trčim. Oprostim se , oprostim.. Probudim ljubav i pustim. Ako nisi dobar meni ne znači da nisi dobar. Divan si. Samo moji putevi drugačije vide i drugačije žele. U redu je što imaš drugačije želje. Krećemo drugačijim pravcima. Nemam ti pravo mijenjati vjetar. Srećno. Recite ovo sebi svaki put kad trebate nekoga pustiti. Ko zna, možda se na sledećem krugu zavrtite ponovo.

Ugrizi me za dah. Izvrišti svoju tišinu. Pusti vatru po mojoj koži, zaroni kroz svjetove. Ostajem mi ja.

Ostaješ sebi. Zauvijek.

Jovana Sekularac

[email protected]

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

Komentari