Noći su prolazile, a ja ga nisam sanjala. Kao da je netragom nestao. Možda više nije ni postojao. Misli su mi se vrtjele neprestano i nisam se od njih mogla odmoriti. Dani su mi opet postali rutina. Od škole, do treninga s navijačicama. Do dugih razgovora s Volkovskim. Knjiga je u njegovom kabinetu svakog dana bivalo sve više, ali u nijednoj nismo pronašli odgovore, samo nova pitanja.

Najveću težinu u grudima osjetila bih svakog dana, kad bih ušetala u razred i kad bih u zadnjoj klupi ugledala Njega… samo to nije bio on. Bio je to neki klinac, koji se nedavno ovamo doselio sa svojim starcima i koji blagog pojma nije imao što mu se nedavno dogodilo, čiji je duh zaposjeo njegovo tijelo i s kime je… spavao.

Osjećala sam se tako prljavo i čekala sam kraj školske godine, samo da ga više ne moram gledati.

Od onih vampira nismo mogli saznati ništa. Ni od kuda su došli, ni zašto, ni odakle im takva snaga i moć. Oslobođeni mog paralizirajućeg stiska, samo su obećali da nam se putevi više nikad neće sresti i prestrašeni razbježali se šumom. Volkovski je pretpostavljao da se radi o osvetničkom pohodu, zbog Damianove smrti, ali nije mogao biti siguran, samo je proučavao sve više čarobnjačkih knjiga i stao naručivati čudnovate stvari iz svih krajeva svijeta. Kad bih se uvečer znala ušuljati u kuću koju su izgradili s Anthonyem, znala bih ga pronaći kako sjedi na podu, unutar iscrtanog pentagrama i sklopljenih očiju mrmlja čudnovate inkantacije.

Sve mi je to djelovalo tako poznato, ali ništa nisam razumjela.

Jedne sam večeri sjela na pod kraj njega i dugo ga promatrala. Nikad nije bio svjestan moje prisutnosti. Sklopila sam oči i upijala njegov glas i neobične riječi koje je izgovarao. Ne znajući kako, našla sam se u tamnom tunelu, pod zemljom, promatrajući redovnike u smeđim haljama kako od nečeg bježe, vrišteći, prestravljeni. Spoticali su se jedni o druge i o hladne, zemljane zidove, uopće me ne primijetivši. U jednom trenu ugledala sam Volkovskog, stajao je nasuprot mene, okrenut bočno, izgovarajući one iste inkantacije, sve brže i brže. Riječi su počele gubiti jasnoću i zvučale poput sablasnog pištanja koje me izluđivalo. Zakoraknula sam prema njemu kako bih ga natjerala da stane, ali u tom trenu otvorio je oči i proderao se u mom smjeru: „Gledaj!“

Protrnula sam i osvrnula se.

Iza mene, kroz hodnik, stravičnom brzinom približavala se crvena svjetlost. Svjetlost koju sam tako dobro poznavala. Ustuknula sam i leđima se priljubila uz zid.

„Ne boj se, ne može ti nauditi.“ – čula sam Volkovskog kako progovara.

„Ona je samo davno izgubljeno sjećanje.“

„Ona??“ – progovorila sam ošamućeno, shvativši da će se to, što god to bilo svake sekunde ovdje pojaviti.

„Da.“ – izgovorio je i u tom trenu, prelijepa djevojka, duge smeđe kose i intenzivnih očiju, kojima od sjaja nisam mogla razabrati boju, izbila je u naš dio tunela. Bijela haljina lepršavo je titrala padajući joj uz tijelo. Gibala se lebdeći, pout sablasti kroz zrak i brzo je projurila pokraj nas.
Gledala sam za tom pojavom još tren a tada u šoku skliznula na pod.

„Ona izgleda kao ja.“ – promucala sam.

„Da.“ – šapnuo mi je Volkovski i uhvatio me za ruku. Tren zatim opet smo sjedili na podu i gledali se prestravljeno.

Napokon sam znala što sam. I napokon sam razumjela zašto.

To be continued…

Marija Klasiček

[email protected]

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari