Miriam Kervatin – 330 000 blokiranih, zapravo milijun gladnih…

U Hrvatskoj je u ovome trenutku dok pijete svoju popodnevnu kavicu točno 330 000 blokiranih računa. Znači milijun ljudi u ovome trenutku nema za tu istu šalicu kave. Šokirani? I trebate biti.

Razgovarala sam s gospođom Miriam Kervatin iz Udruge Blokirani o stvarnom stanju i izakulisnim igrama Ovršnog zakona i njegove ustavnosti? Te mi je ona iskreno odgovorila na sva moja pitanja. Miriam Kervatin nije “samo još jedna aktivistica”. Žena je to koja se čitavog života bori za prava ugnjetavanih, onih s margine društva za čija prava nitko ne pita i gotovo nikog nije briga.

Još devedesetih promovirala je  isto što i danas – Pravo na pravnu državu koja poštuje najslabije.

Za sebe kaže:

“Većina me doživljava kao nekog tko se prvi puta pojavio na sceni aktivizma – sada s Blokiranima, ali to nije tako. Jedino što me od 90-tih ( a bila sam aktivna od 90-tih do cca 96-te) nijedna tema nije privukla da se borim za neku ugroženu skupinu kao sada za Blokirane

Jedna od prvih nevladinih aktivistica u Hrvatskoj, rane 90-te. Bila je to generacija Vesne Kesić, Slavenke Drakulić, žene u crnom.  Vodila je drugi S.O.S telefon u Hrvatskoj baš u vrijeme početka rata. Kao i udruge za zaštitu ljudskih prava. Aktivno branila građane Srpske nacionalnosti da ih nasilne naoružane skupine ne izbacuju iz stanova pod okriljem noći. Ženska prava, Zeleni itd… Sudjelovala je na UN-ovoj konferenciji za prava žena u Pekingu. Završila trening iz Javnog zagovaranja u SAD-u ; pretočila znanje u prvi priručnik iz Javnog zagovaranja u zemljama bivše Jugoslavije.

Sjećam se kako smo se mučile kako da prevedemo Advocacy na hrvatski? To je bilo puno veći problem od jezičnog -više kulturološki u smislu kako građane osposobiti za strateško efektivno javno zagovaranje ( to je još uvijek problem)

– Na istu temu održala je stotinjak radionica i među prvima u Hrvatskoj otvorila PR servis za gradonačelnike, javnu upravu te radila preko 12 godina s gradonačelnicima Labina, Rovinja itd… Sada opet se vratila svojoj prvoj ljubavi – aktivizmu – lobiranju – javnom zagovaranju – promjena loših zakona u bolje!

Kaže:

Blokirani imaju pravo na socijalnu pravdu! To što je 330 000 obitelji dužno ne znači da ih moramo pustiti da umru na stupu srama.

deblokirajmo_fb_postVoljela bih da mi ukratko ispričate vašu misiju i viziju promjena koje biste voljela da se uskoro dogode u Hrvatskoj?

Može, probat ću u par rečenica prenijeti što mi padne na pamet. Odgovor u kontekstu- kako spasiti 330 000 blokiranih obitelji od ekstremnog siromaštva – Voljela bih da Hrvatska bude uređena poput Nizozemske npr., kad je riječ o uzajamnom odnosu između javnih službi i građanin Mr. Simplex. U Nizozemskoj ste centar svijeta, pupak oko kojeg se gradi. Ovdje ste upravo na suprotnoj strani.

Da ilustriram:
U Nizozemskoj – otvorena i jasna komunikacija, zajedništvo, poštovanje.

U Hrvatskoj – licemjeran odnos, cinkarenje, laskanje i ponižavanje.

Primjer:
Nizozemska
Kad su, pred jedno sto godina, u Amsterdamu htjeli spustiti autocestu da teče kroz grad… stanovnici su rekli – Hm. Ok – hvala mi ne bismo, hvala. I zajedno su se stanovnici složili, izložili, javno se okupili, jasno rekli kakav grad žele. I autocesta se nije izgradila. Te su površine danas park u centru, uredili su ga umjetnici, ljudi leže po travi, radi se barbecue, po stablima papagaji, trče zečevi – ne pretjerujem -stvarno je tako – i sve uredno, bez represije, voze bicikle, žive jedan uz drugog, puno različitih interesa, a jedan sustav. To bez uzajamnog uvažavanja i zrele komunikacije – tko, zašto, kako, kada – ne bi bilo moguće.

Hrvatska
Kad prijatelju iz Amsterdama pričam kakva je situacija s ovršnim pravosuđem i ilustriram konkretno da je masa obrtnika, koji su prestali s radom pred 10 godina jer nisu mogli servisirati preskupa davanja, i danas su sve dužniji, (dug raste od 10 000 do 300 000 jer se porezi preskupoj državi zbrajaju i danas premda čovjek ne radi već 10 godina) – on mi uspnuto veli – Pa zašto im ne kažete da to tako nije u redu i ne uredite to pitanje? Odgovorim mu, govorim im već 3 godine ali ne čuju.

Voljela bih i da Hrvatska bude poduzetnički obojena poput npr. Italije ili čak Brazila. Da potiče i malu sivu zonu bez koje nema života za male poduzetne inicijative, male obrte, trgovine male, male konobe, male kafe barove gdje mogu uz kavu dobiti i hranu. Kad uđete u kafić u Rimu ili Milanu ili u Riu, nemojte se začuditi ako možete naručiti hranu u svakom kafiću, čak i tamo gdje su 3 stola na pločniku, i dobijete račun pisan ručno na komadu papira. U Hrvatskoj ne mogu kupiti bananu, na ulici, bez da se trgovkinja ne poveže na Poreznu. A tajkun kupi bivše socijalističke tvornice sa 100 hektara građevinskog zemljišta za 1 kn! Pa mu propadne i taj posao (namjerno) i obrišu mu 100 milijuna kuna duga. I slavan čovjek, eno ga, divan, ljubim ruke na snalaženju. A obrtnik stari Pero, ne radi više cipele, jer propao – eee njemu će i kožu skinut s leđa jer je propalica, neradnik, dužnik, kriminalac.

Ravnopravnost?
Poštovanje?
Solidarnost?
Diskriminacija?
Neznanje?

Također me zanima, po vašem mišljenju što je najveća kočnica u uspostavi balansa između ovrhovoditelja i ovršenika? Jesu li to prevelike kamate, troškovi javnih bilježnika, ovršni zakon pun propusta ili jednostavno socijalna neosjetljivost društva?

Najveći problem jest naravno prezaduženost uz nesposobnost Hrvatske politike da to pitanje riješi. Hrvatska je vlast reagirala vrlo predvidljivo. Nastala je kriza? Globalna kriza? Gašenje radnih mjesta? Superiška! Hajdemo sve te sirotanoviće koji više nemaju, iskamatariti i oteti im krov nad glavom i naviti ih na stup srama… odnosno još bolje hajdemo ih blokirati pa ćemo ih kamatariti zauvijek, i djecu njihovu i unuke. Mljac.

S obzirom na to da sam malo prije istaknula da u Hrvatskoj poštovanje i uvažavanje – ne stanuje ovdje – i da se neuspjeh, i promijenjene okolnosti života ne vrednuju objektivno nego modelom džungle – pa tko je jači. Taj je jamio – a tko nije, neka se skrije… Problem postaje sve veći. Da, ljudi imaju dugove, i sve dok je to pitanje jednog čovjeka, dva, dvadeset, sto – to bi se moglo predstaviti kao – Vidi budalu, ne želi platiti svoje račune. Hajdemo ga kazniti. Ali u Hrvatskoj ih je 330 000 i sve više! To više nije problem pojedinca, to je državni problem Br.1. I tu nastaje frka. Jer se prosječan političar, ranga middle manager plaši napraviti nešto. Njemu je osnovni cilj u životu, biti NEPRIMJETAN. Tu ne računam zabavljače masa.

Dakle, u Hrvatskoj je – uz asistenciju Vlade, Sabora, Ministarstva financija i pravosuđa – buknuo problem da danas 330 000 OBITELJI već 3-4-5 godina ne plača svoje račune. S obzirom na to da Hrvatska ima tek 4 200 000 stanovnika – to više nije prolazna situacija, nego je to strašan pokazatelj kojeg Vlast ne bi trebala više predstavljati na način: Vidi 330 000 budala ne želi plaćati svoje dugove, pa ih idemo stisnuti!

To je sada problem koji traži široku, društvenu raspravu jer ljudi su blokirani već 5 godina, žive s 1800 kn na mjesec ili manje, stari dugovi generiraju nove dugove, prva ovrha na FINI koči sve ostale ovrhe, dok vi plaćate prvu ovrhu sustavom beskonačnog kamatarenja, taj dug raste, vi više nemate ni za život dovoljno i ne plaćate ništa ostalo. Nakon 5 godina, ustanovite da doma imate 5 najlona punih ovršnih rješenja. I da više ne znate što biste sa sobom.
A Bogami ni Sabor!

Što se vidi i po rezultatu „Hrvatskog Ovršnog Zakona“ – dug je sve veći, broj prezaduženih sve veći ( sedam milijuna ovrha je provedeno u zadnjih 5 godina, sedam milijuna na 4 milijuna stanovnika AHOJ!!! i Hrvatska je – KAMATARENJEM postala jedina država na svijetu gdje je privatan dug veći od duga kompletne privrede.

ŠTO RADI Sabor po tom pitanju? Ništa. Njima to preteška tema.

Jesmo li međusobno nehumani i jednostavno isprogramirani ne uočavati poteškoće svojih sugrađana? Na što biste najviše apelirali kod čitatelja, na što da se osvrnu, kako da pomognu ljudima u potrebi?

Najviše je potrebno uključiti zdravu pamet. Čak i ne treba srce. Dovoljno je uključiti par pametnih ljudi i reći Hrvatska, imamo problem – može rješenje? Problem znači da je Ovršni sustav defektan, generira dugove umjesto da ih rješava. U Hrvatskoj 2011. nije čovjek gušter sa brošem na reveru ubacio nešto u vodu i ljudi su prestali plaćati račune i kredite – za inat svima – ono baš ne žele plaćati i super im je ostati dužni. Taj čovjek gušter sa brošem na reveru je uveo zakon kojim se situacija otela kontroli. Imaš sedam milijuna ovrha, od kojih zainteresirani odvjetnički i javnobilježnički uredi – da zarade samo 20 kn troska pute sedam milijuna –to je već zarada od koje možeš kupiti

Las VEGAS,
u CASHU!
i TO JE TO.

Ovršni izvršni postupak je nešto što u pravnoj praksi možeš usporediti s PRIJEKIM SUDOM. Nema parnice. Ide odmah kazna. Ovršni ( pljenidbeni ) hrvatski pravni sustav je defektan jer protivan načelu pravne sigurnosti. Dug sve veći. Klasično kamatarenje i lihvarenje. Podaci o dugu su točni.

Kamatarenje:
„Bili su dužni 6 milijardi kuna duga. Bilo je 25 000 obrtnika, koji su propali. Govorim o 2011.-toj Do 2016.te dužnici su platili 28 milijarde. Dužni su još 43 milijardi, a dug stalno raste. I više ih nema 25 000 nego 330 000. Obitelji. Što znači oko milijun ljudi. Dugovi se plaćaju, ali plaćaju se samo kamate! Dug raste.

Lihvarenje.
„Zelenaški ugovorom se smatra onaj kojim netko,koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog,njegovim nedovoljnim iskustvom,lakomislenošću ili zavisnošću,ugovori za sebe ili nekog trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio,ili se obvezao dati ili učiniti.“ Ovršni zakon je u svom korijenu protuustavan jer to je izvršni zakon. Što je onda PROTUUSTAVNO?

Ograničeno pravo na pravne lijekove.

Ustav jamči svakome pravo na nepristranog suca, pa je prebacivanje ovršnih postupaka na sudske savjetnike, bilježnike, odvjetnike bilo ograničenje Ustavnog prava

ŽALBA
Izmjenama je, zatim, napadnuta impostacija instituta žalbe kao općeg pravnog lijeka time što je propisano,da je dopuštena samo kada je to izrijekom predviđeno., odn. da žalna ne odgađa izvršenje
Sva rješenja tako postaju pravomoćna donošenjem i nose nove troškove koje potom završavaju u novim ovrhama.

ŽALBE
No ne branimo mi samo dužnike, isto vrijedi i za ovrhovoditelja, recimo banka može biti osuđena na naknadu štete zato što nešto nije učinila prema rješenju o ovrsi, nema pravo na žalbu. Banka nema pravo na žalbu ni protiv rješenja kojim je odbijen njen zahtjev za naknadu troškova u vezi s provedbom ovrhe. Ili ima situacija gdje ovršenik ima pravo na žalbu, a ovrhovoditelj nema i obrnuto što nije u skladu s Ustavom koji jamči pravo na žalbu protiv svih odluka.

SMIŠLJENA PODVALA
U nastojanju da se strankama oduzme pravo na žalbu u nekim se slučajevima otišlo tako daleko da se oni mogu shvatiti kao promišljeno podvaljivanje. Žalba, čak, neovisno o tome što prvostupanjski sud smatra da je utemeljena, ne može spriječiti provedbu ovrhe.

PRIMJER

Ovrhovoditelj tvrdi da ste mu dužni 100 kn. Načelno je to njegovo pravo. Vi znate da niste. Ovrha košta već 1100 kn. Kamata počne rasti. Ovrhovoditelj traži da se zabilježi na vaš stan i da se proda na dražbi. Vi se žalite. Općinski sud prihvati žalbu ali vama se ovrhovoditelj već zapise na hipoteku i postupak prodaje na dražbi započinje. A žalba nije riješena.

PRESUMPCIJA NEVINOSTI

Ovrhovoditelju se na temelju ovršne isprave vjeruje da ima tražbinu i da je legitimiran tražiti ovrhu Ovrha se može tražiti i deset godina nakon tih momenata odn. zauvijek iako se u međuvremenu moglo svašta dogoditi. Ovršeniku bi trebalo u ovršnom postupku omogućiti da pokuša – na isti način na koji ovrhovoditelj dokazuje postojanje svoje tražbine i legitimacije dokazati da su tražbina ili legitimacija naknadno prestali i obustaviti ovrhu.

OVRŠENIKU SE UOPĆE NE VJERUJE

Po novom se, međutim, ovršeniku uopće ne vjeruje. Čak i ako ovršenik javnom ili javno ovjerovljenom ispravom dokazuje da je tražbina prestala, da nema više legitimacije, a ovrhovoditelj se ne suglasi s tim prigovorom, sud će doduše na parnicu uputiti ovrhovoditelja, ali će održati na snazi sva prava koja je ovrhovoditelj stekao na imovini ovršenika. Ovršenik će stoga, da bi deblokirao svoju imovinu, premda može dokazati da je tražbinu iz ovršne isprave podmirio, morati čekati okončanje parnice na koju je upućen ovrhovoditelj

Kad govorimo o siromaštvu, ono ima više segmenata od materijalne oskudice do moralne neimaštine, nazovimo ju siromaštvom duha. Vjerujete li da smo kao društvo jednostavno postali siromašni duhom jednako kao i materijalno?

Vjerujete li Vi da je čovjeku moguće slomiti dušu? Vjerujem da je moguće. Podaci da je Hrvatska pri samom vrhu po prodaji antidepresiva mi slama srce. Hodam ulicama i gledam oko sebe. Oko mene hodaju ljudi praznih očiju. Oko ustiju su im usječene brazde. Jučer sam ušla u zgradu MUP-a. Pred šalterom je pristojno čekala starica, prljave odjeće s najlonom punim praznih boca. Prijavila je da je izgubila osobnu. Ne znam gdje ONA stanuje. Ali po stanju njezine odjeće je bilo jasno da u om stanu nema ni vode ni struje. Gdje njoj stanuje duša? Gdje stanuje duša ljudima koji u Hrvatskoj trguju političkim igračima i napućuju SABOR PO SVOJOJ ŽELJI?

Teško da ta dva modela duša stanuju na istoj adresi. Teško da se ikada sretnu.

Kažu “U fokusu je stvarnost”. Recite mi, prema vašem mišljenju što je to u fokusu današnjeg čovjeka, a što naše politike? I što bi zapravo trebalo biti u fokusu i političara i medija i prosječnog čovjeka?

Fokus stvarnosti današnjeg čovjeka, onog u politici i onog van politike“, je  mislim  sličan. Fokus im je u “gledam svoja posla i želim preživjeti i za ostatak svijeta me ne briga”.  Kad radnici izađu na ulicu u Sisku jer se gasi rafinerija i ostat će bez posla – oni iz drugih gradova nemaju za autobus. A trebali bi se odazvati, makar i pješke. U ruku bijeli karanfil, na sebe crna majica i težak hod, životna borba, koja traje vječno.

Teška su vremena. Svi kao da zaboravljaju da kad plave ribe nestane i kitovi ugibaju, zar ne? Valjda ćemo se mi odlučiti da ipak ima smisla biti bolja zemlja? Jer ja sam s mora, pred mojim očima je uvijek pučina, i široki horizonti. Tako sam učila i svoju djecu i ja sam sretna, znam da je sve promjena i ništa nije stalno 😉 .

Zaključak? U Hrvatskoj se živi sve teže. Jesmo li za to krivi sami? Jesu li krivi političari? Krive odluke? Zajednička nezainteresiranost? Na vama je da prosudite. Činjenica ostaje – onom jadniku praznih džepova malo znači tko je kriv. Njemu treba rješenje – danas. 

Jer sutra? Sutra je već kasno…

Marija Klasiček

marija.klasicek@amazonke.com

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i njihovih sugovornika, te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Amazonke.com


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Comments

komentari

Protected by Copyscape