Jutro u socijalnoj službi…

06:30 Ponedjeljak… Početak još jednog tjedna.

Rano jutro, sumrak. Bude me, polako dolazim sebi. Gdje, tko, zašto? Aha, mama sam. To znači da se oblačim, kuham kavu, pripremam odjeću za vrtić, u kupaoni i kuhinji sam u isto vrijeme. Pakiram stvari za kod tate, stvari za ples, kreme, kremice, lijekove, igračke…

Budim njih, uspavane moje gmazice, samo se mile po krevetu. Jana, manja, u snu već govori neka seka bude prva. Budim Loru, ona pristaje otvoriti oči. Predivne su ujutro, čupave i snene. Protestiraju jer ne idu u haljinicama u vrtić. Jako su smiješne. Pristaju na trenirke jer imaju džepove. Češljanje, umivanje, zubići, frizurice… Pune planova i priča, pune snova i želja, kao i sva djeca. Doručak, kava, oblačenje i par koraka – u vrtiću smo. Ljubim ih i grlim, ne smiju osjetiti tugu, tužna sam jer ću ih ponovo vidjeti tek za 6 spavanja… Tako mi brojimo vrijeme. Spavanjima. Danas iz vrtića idu kod oca, ja ću biti na poslu. Već mi fale…

Ulazim u kuću, ne gledam ni mamu, ni Maisu. Danas idu sa mnom na socijalno, dobila sam poziv.

8:30… čekam, uđem, sjednem…

Znojim se, srce mi lupa. Zvoni mi u ušima. Kaže gospođa Anita, dobili smo prijavu protiv Vas od strane Vašeg muža. Prijavu?!?! Prijavu…. Odslušala sam svaku rečenicu. I sad mi odzvanjaju u ušima, svaka riječ posebno.

beauty-blonde-girl-park-bench-autumn-photo-1

Više se ne trudim biti čvrsta, slamam se i plačem. Sram me suza, ali ne mogu više. Na kraju sam nakon dugo odgađanja ipak podnijela prijavu za psihičko maltretiranje.

Neću ovdje pisati šta je sve pisalo niti u njegovoj prijavi niti u mojoj, isuviše je ružno. Bolno. Teško. Predugo traje, mojom krivnjom. Odavno sam to trebala napraviti.

Nisam iz straha da će to narušit njihov odnos s ocem. Ali ovako sam mu dozvolila da sruši mene. Ustajem, ne iz ljutnje, bijesa ili inata. Ne željna osvete. Ustajem jer se počinjem voljeti, jer želim bit snažna i zdrava za njih dvije. Zdrava psihički. Nisam mislila da se na meni vidi da sam duboku u sebe pospremila tugu. Mislila sam da sam ju dobro maskirala. Do danas kad me usred razgovora Stric pitao: “Mala, šta je? Tužna si.” Prenerazila sam se. Suze su mi počele teći i samo sam šapnula dobro sam. Kao i svaki puta do sad. Dobro sam, proći će. Primio me za ruku i koliko me slomilo toliko mi je dalo snage da idem dalje. Nismo pričali o ponedjeljku. Samo je rekao “Znaš da smo tu.” I znam da jesu, ali ovo je preteška bitka.

Ne želim da me itko pogleda i kaže tužna si. Želim bit sretna. Želim uživati u našem životu. Imam tisuću razloga za biti sretna. I samo jedan koji me rastužuje. Naum bivšeg muža da me slomi, obezvrijedi kao osobu i majku i uništi. Radi svog ega.

Hvala svima koji me vole i koji su tu na bilo koji način. Volim vas sve. Hvala vama koji me čitate, ovo mi je ispušni ventil pošto ne volim baš pričati o ovoj temi. Svi vi koji se rastajete, imajte razumijevanja za drugu stranu. Ma koji god da je razlog nije vrijedan toga da uništavate i maltretirate jedni druge. Budite dobri, mržnja nikom nije donijela ništa lijepo. Ja još uvijek vjerujem da dobro uvijek pobjeđuje.

I zapamtite rastava nije natjecanje. Nije boksački ring. Nema pobjednika.

Vaša Alisa

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like