Prijateljice…

„Znači, ti si nešto opako dobro i opako moćno!“ – ciknula je Sofie veselo dok smo za promjenu šetale šumom, puteljkom koji je vodio prema mojoj kuriji.

„I opako opasno, to si zaboravila. Anthony je to iskusio na svojoj koži…“ – uzdahnula sam i zagledala se prema mjesecu.

„Toliko je već vremena prošlo…“

„On je dobro.“ – prekinula me samouvjerenim tonom.

„Ako i jest, tko zna koliko će dugo biti tako. Ne znamo gdje je… a oni sad znaju. Kako smo naivno pustili one vampire.“ – procijedila sam kroz zube ljutito.

„Nismo mogli znati. Uostalom jesi li vidjela kakvu imaš moć, pa nitko ti u čitavom svemiru ništa ne može.“

„Može, zato se prva Amnessis i uništila. Ona je znala. Ona je znala sve i svejedno se uništila da im ne padne u ruke. A ja ne znam ništa.“

„Možda nije bila tako moćna kao ti.“ – lovila se Sofie za svaku slamčicu nade koju je mogla pronaći.

„Možda je bila i moćnija, zapravo sigurno jest, ali svejedno se uništila i zajedno sa sobom, cijeli tada znani svijet.“

„Nešto mi tu ne drži vodu.“ – ciknula je odjednom.

„Kako to misliš?“ – zastala sam zbunjeno.

„Ako je ona uništila cijeli dotadašnji svijet, jer Atlantida je potonula, nastao je veliki potop, čitava planeta bila je ogroman ocean, a prema katoličkim legendama preživjeli su jedino Noa i obitelj. Kako su onda nastali drugi Ključevi kroz stoljeća? I kako si na kraju konca nastala ti?“

„Preokrenula si povijesne činjenice, Noa i arka su bili kasnije…“

„Kako možeš znati da su bili kasnije? Što ako Egipćani, Katolici, Grci… što ja znam tko sve ne, u biti pričaju jednu te istu priču ali na sasvim drugačiji način, razbacanu kronološki tako, da je laik ne može povezati. Što ako u cijeloj priči nedostaje nešto…“

„Ili netko!“ – ciknula sam.

„Ili netko, tko čini cjelinu, da bi ti mogla shvatiti, odakle zapravo potječeš!“ – vrisnula je Sofie i pojurile smo natrag, smjerom kojim smo i došle. Šetnja se pretvorila u let, brz i skladan.

Ekipu smo zatekle u dnevnom boravku. Bili su zbunjeni našim povratkom.

„Nešto se dogodilo?“ – zabrinuto je upitao Mark.

„Ne… zapravo jest. Gdje je Paul?“ – izgovorila sam s nevjerojatnom napetošću.

„Ovdje sam. Reci Angie, što se dogodilo?“ – protegnuo je korak prema nama i spustio debelu knjižurinu koju je nosio u rukama.

„Mi smo razgovarale… zapravo razmišljale.“ – promucala sam.

„Zapravo zaključile!“ – ciknula je Sofie i nastavila.

„Da je priča o Atlantidi, zapravo priča o Velikom potopu i Noinoj Arci! I da je to zapravo…

…Paravan!“ – uskliknuli su oboje u isti tren.

Volkovski je uznemireno šetao oko polica s knjigama, gledajući natpise i autore, tražeći nešto.

Lena ga je upitno promatrala, dok se u međuvremenu čula bijesna zvonjava telefona.

„Ang, za tebe je.“ – dobacio mi je Mark pružajući mi slušalicu.

„Hallo.“ – promucala sam, uznemirena jer još nikada nisam primila poziv ovdje.

„Lucia je, molim te kreni doma. Tata ti je bijesan kao ris. Kaže da si prevršila svaku mjeru svojim „cjelonoćnim lumpanjima“. Pokušala sam mu objasniti, ali znaš kakav je kad si zacrta nešto. Stići će svakog časa.“

„Ok Luce. Smislit ću nešto, ne brini. I hvala što si mi javila.“

„Nema na čemu.“ – izgovorila je zabrinuto i spustila slušalicu.

„Samo mi je to trebalo.“ – progrmjela sam dok me ekipa gledala zbunjeno.

„Stari dolazi, odjednom mi ima potrebu biti sjena i glumiti nekakvu zabrinutost. Do sad ga nisu mučili moji izlasci, nikad. Nema logike.“

Sjela sam i naslonila lice na dlanove. Sofie je sjela do mene i promucala:

„Svjesni ste svi da tu nešto ne štima. Angie od početka izbiva iz kuće i njen stari dobro zna da je uvijek s nama i nikad, ali baš nikad nije se bunio i sad ovo. Mislim da je vrijeme za uzbunu.“

Mark je već sjedio za svojim laptopom i palio je senzore postavljene oko kuće. Kamere su radile punom parom. Otipkao je nešto i čula sam lavež pasa. Pustio ih je u dvorište. Tren zatim čula sam zujanje i shvatila da zatvara sve ograde na prilazima prema kući.

„Ne pretjerujte, to je ipak moj tata. Zabrinut je jer sam već mjesecima depresivna. Možda mu je samo pukla koja žičica, ne bi bilo čudno…“ – branila sam se nekako ali znala sam da me tata nikad ne bi krenuo kontrolirati. Eventualno bi mi poslao sms i pitao je li sve u redu. Vjerovao mi je u potpunosti. Ponekad bi mi održao govor o tome kako depresija nije zdrava za mladu osobu i kupio mi čokoladu, ali to bi bilo sve. Na tome sam mu silno bila zahvalna.

„Mala, svi znamo da ono što dolazi nije tvoj otac. I moramo biti spremni.“ – dobacio mi je Gustav, okrznuvši me dlanom po ramenu. Sjeo je do Marka, upalio svoj lap i tad su obojica bijesno stali udarati po tipkama. Ponovno se začulo zujanje i znala sam da su uključili još nešto…

To be continued…

Marija Klasiček

marija.klasicek@amazonke.com

Komentari

Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica APortala i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete