Kamo god pogledam i koga god taj moj pogled susreo uvijek će nešto prvo zamijetiti… izraz lica. Nisam jedna od onih koje će prvo snimati nekoga po izgledu, pa krpicama i potpisima koje ima na sebi. Pogledat ću lice, na tom licu potražiti oči… gledati dali sjaje ili su uske i sive… pogledat ću izraz lica, geste.. smiješak i promatrati jeli taj smiješak iskren ili je sašiven… utisnut u rub između brade i korijena nosa. Ne volim te lažne osmjehe… tako su slični lažnom srebru… brzo izgube sjaj i hrđa uhvati njihove krajeve.

Ne volim pretvaranja, preuveličavanja, lažna obećanja, napuhavanja i ribičke priče. Ljude koji se ne znaju iskreno smijati, koji su skloni fantazijama i pretjerivanju uvijek uzimam s velikom dozom rezerve. Ograđujem se od njih i ne dam im da mi se približe. Nije to ništa osobno niti im želim zlo, jednostavno im ne mogu vjerovati. I pitam se zašto to ljudi rade? Zašto? Kad su tako prozirni i na kilometre, poput malih puževa, ostavljaju sluzave tragove svojih laži i svoje pokvarenosti. Ne mora ta pokvarenost niti biti s namjerom, može biti slučajna, ničim izazvana, kao rođenjem urezana mana i potreba da se nesvjesno nekome napakosti.

Možda je to potreba za pozornošću, ne znam. Neki ljudi naprosto vole biti u centru pažnje i sve će napraviti da uvijek budu neko središte oko kojeg se sve vrti. Neki ne prezaju pred ničim kako bi se te pažnje dokopali… U njihovoj prisutnosti ja se ne mogu opustiti, jednostavno promatram scenarij koji je takva osoba sama sebi priredila i pripremam se za lavinu koja će se svake sekunde na nju obrušiti… to je tako… sve se uvijek vrati i to takvom brzinom da se to ne može opisati.

free

Mogla bih to potkrijepiti stvarnim primjerima ali mislim da nije potrebno… svi smo mi bar jednom u životu sreli nekog takvog. A još više me možda nerviraju ljudi koji vječito šute. Sjede s nama u kafiću i samo slušaju o čemu se priča, prave se da razumiju i vrte svoje neke filmove u glavi. Odgovori su im uvijek dvosmisleni…

Strašno. Daj budi ono što jesi. Ne glumi, ne pretvaraj se… Ne da se meni pogađati što ti zbilja misliš. I na kraju se nemoj čuditi kad se samo okrenem i odem zagonetno odmahujući rukom, onako šutke. Ne nije to pozdrav i ne nisam ostala bez teksta, to je samo znak mog protesta. Možda sam teška, možda preizraženog karaktera ali ljudi barem znaju što mogu od mene očekivati.

Nije da mnogi vole moju brutalnu iskrenost i potrebu da sve sagledam iz neke svoje logičke i realne perspektive ali moje ponašanje je samo dokaz mojeg sazrijevanja i davno izgubljenih potreba za bilo kakvim pa i najmanjim glumatanjem. To se jednostavno ne isplati.

Da… Istina je brutala… uvijek ispliva na površinu neovisno o broju utega koje smo na nju vezali kako bi pala i ostala na samom dnu. Ona nas ne definira isto kao ni laž koju smo izgovorili, niti nas oslobađa ako smo je samo prešutjeli. Ona nas prati, prati, prati… i na kraju sustigne.

So… STOP pretending, and start living. Be the person who you really are. Say what you really mean. That’s simple… everything else is a simple waste of time and energy…

Good luck… i do tipkanja…

Zavodnica

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari