Susret…

Loza je puštala svoje prve pupove. Moji vinogradi su bili neprepoznatljivi. Nije me brigalo što selo priča. Sav svoj trud, rad i vrijeme dao sam jednoj stvari – vinariji. Često su moje misli lutale ka Jeleni.  Vjerujem da me već i zaboravila. Stotine puta mi je pala misao na pamet da odem do nje, ali uvijek  je sve bilo važnije od toga. Ma  da je i ona imala neke jače osjećaje prema meni javila bi se, nazvala, poslala pismo…

Igor i Matej, moji prijatelji iz djetinjstva počeli su raditi zajedno sa mnom. Iako su bili moji zaposlenici, oni su ustvari bili dio ove priče. U trenucima kada sam ja posustao, oni su me vukli. Prve boce su stigle iako je do berbe bilo još dugo, više od pola godine a dok vino sazrije skoro i godina.

Igor me poslao da donesem neke stvari za vinariju. U sred sela je radio Čika Drobo. Tako smo ga zvali jer je njegov stomak bio najveći u selu. Držao je poljoprivredne potrepštine i Čika Drobo je uvijek izlazio u susret kada bi nedostajalo bilo što, a da je bilo neophodno za poljoprivredne djelatnike u selu. Baš mi je trebala šetnja i odlučih da svoj Tomos ostavim parkiran  u njegovu miru, a da ja svoj mir pronađem šetajući kroz polja, vinograde i gledajući u povratku zalazak sunca.

purple-grapes-553463_960_720

Negdje baš u blizini Rutevine , ugledao sam žensku siluetu. U susret mi je išla neka djevojka, plave kose, sa knjigom u ruci. Sve sam djevojke u selu znao, ali ovu nisam. Pretpostavio sam da je to nova učiteljica. Čuo sam da je stara otišla na odmor a nova iz Sarajeva došla da je zamjeni.

– Dobar dan, gospođice!

– Dobar dan ! rekla mi je sva zbunjena

– Vi ste sigurno nova učiteljica? Ja sam Viktor!

– Matija

– Matija, kako lijepo ime! Kako Vam se sviđa u našemu selu?

– Pa, ugodno je. Iznenadila sam se da u kamenu i kršu postoji i oaza.

– Ah, gospođice. Oaza i raj su  tamo gdje smo najsretniji,  da je to taman  i otok bez drveta i travke. Pa i ljubav uspijeva tamo gdje se najmanje nadaš, ali ako su dvoje jedno svaki komad zemlje  je plodan komad zemlje.

– Divno poznajete misli. Očito ste veliki zavodnik čim tako sladunjavo pričate.

– Pa ne bi se baš nazvao zavodnikom, ali školovanim čovjekom bez okolišanja u svakom trenutku. Sada Vas moram ostaviti i nastaviti svojim poslom. Čim malo kasnim dečke uhvati nervoza.

– Niste mi rekli čime se bavite?

– Vinar sam, gospođice, pa ako se zaželite dobre kapljice vina, svatko će Vas uputiti do moje kuće.

– Hvala Vam . Idem sada.  Pozdravljam Vas! – rekla je i otišla  svojim putem.

Počeo sam se tresti. Suze su mi navrle na oči. Nisam se niti jedanput smio okrenuti. Zar je stvarno mislila da je neću prepoznati? Zar je stvarno mislila da druga boja kose može izbrisati memoriju srca? Odmakao sam se par koraka, sjeo na kamen i plakao, plakao kao malo dijete.  Moja Jelena, Jelena… Samo sam govorio njeno ime. Ta ona je val koji me nosio svim oceanima, ona je bila knjiga, a ja slova, ona je bila pero, a ja papir. Što sada? Do kada ću moći glumiti? Da li da nekome kažem? Ne, ne, ne smijem! Došao sam k sebi i odlučio da ću igrati njenu igru. Ići ću po njenim pravilima dok srce ne kaže dosta. Ići ću njenim stopama dok sudbina ne odigra svoje. Nisam nikada zaboravio onaj poljubac, no sada sam je htio strastveno poljubiti i obnoviti onaj sveti čin za mene. Jelena, Jelena mora biti moja. Nije to moj ego, to su kockice koje se trebaju posložiti.

Došao sam doma a moja mlađa sestra je bila sva oduševljena. Gospođica Matija ovo, gospođica Matija ono… Imao sam tri brata i ovu malu princezu.  Marta je bila daleko mlađa od nas. Roditelji su je dobili dosta kasno. Bila je oduševljena romanima i stalno je pričala kao te djevojčice. Od tud je i pokupila riječ Bato. Tako su svi u selu imali braću koju su većinom nazivali imenima a ona je imala Batu Viktora, Batu Jakova i Batu Ivana. Britka kako jezika tako i pameti stalno nas je nešto pitala i upijala.

– Bato, jesi ti vidio gospođicu Matiju?

– Jesam Marta!

– Baš je lijepa, zar ne?

– Jako je lijepa! A sada u sobu i piši zadaću.

Marta je otišla a ja sam završavao svoje poslove i pošao na počinak. Cijelu večer sam razmišljao o Jeleni i o njenim namjerama.

Svanulo je još jedno jutro. Ovo nije bilo kao ona ostala. Sada sam znao da je ona blizu i da je moram još jedanput vidjeti.

– Viktore, ne planiraj ništa za ovo jutro. Treba Marti otići u školu, a ja stvarno nisam više za toga. Otiđi i vidi ocijene i ponašanje.

Ovo majčino naređenje mi je došlo kao naručeno. Prilika da je vidim. Obukao sam se i pošao put škole. Išao sam dužim putem jer nisam znao hoću li se moći suzdržati. Napokon sam bio pred vratima i više nije bilo povratka. Pokucao sam i ušao. Bila je prelijepa. Bijela duga haljina na cvjetiće, njenu vitku figuru su još više dovodila do izražaja. Njen osmijeh upućen djeci, bio je osmijeh kojega sam se rado sjećao.

– Gospodine, molim Vas pričekajte vani. Samo da djeci zadam zadatak.- rekla je otresito

Nisam uspio ni zatvoriti vrata, a ona ih je već otvarala.

– Pa preko djeteta poručivati da je učiteljica lijepa van  je svake pameti. A kažete obrazovan čovjek. I odakle Vam pravo da mi udjeljujete komplimente nakon jednog susreta? Ili ste se možda rugali?

– Gospođice, nije to tako kao što mislite! Ona, Ja….

– Ne interesira me Vaše objašnjenje, molim Vas napustite ovaj objekat, jer ovo je škola, a ne kupleraj. Ako mislite da sam nezaštićena i sama varate se.

– Gospođice, ocjene…

– Marta je odličan đak, ali ako se ugleda na Vas brzo će se pokvariti. Molim Vas napustite školu.

Istjerala me kao zadnjega ološa. Ali to je bilo tako simpatično. Tako slatka u svojoj otresitosti.

Mislim da ću od sada češće dolaziti gledati Martine ocjene.

 

Nastavlja se….

Kupid

By Ante Luburić

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like