Često sam se pitala kako sam to i zbog čega postala otrovna? A onda sam pročitala da je put u pakao popločen iskrenom brigom za druge… i pronašla sam odgovor. Otrov. Onako fino upakiran. U maloj bočici… postaneš tako što se pretjerano trudiš oko drugih. Dok te ne pregaze.

Onda naučiš da biti bolja drugima no sebi nije najpametnija stvar koju želiš učiniti vlastitoj duši. Počneš se braniti, kao svaka ranjena zvijer. Počneš se povlačiti i režati na svakog tko ti odluči pristupiti. Na kraju ližeš svoje rane, ljudi te zaobilaze, a oni koji priđu čine to na vlastitu odgovornost. Ti više nisi ti. I ne gledaš na ljude više na isti način. Hladna si i osorna. I ne namjeravaš se promijeniti.

Ti zidovi tu stoje da bi štitili. Ne od ljudi, već od vlastite slabosti. Znaš ako nekog pustiš blizu, postat ćeš opet ranjiva. A to više ne želiš.

Ne sviđaš se sama sebi ovakva, ali spremna ulaziš u bitke i izlaziš kao pobjednik. Ljudi te više ne zovu samo kad nešto trebaju. Paze na svoj ton dok razgovaraju s tobom. Ispričaju se na smetnji, čak i kad ne smetaju i prestali su si uzimati za pravo upadati u tvoj prostor i vrijeme.

Kad nešto trebaš više nikog ne zoveš u pomoć. Naučila si se oslanjati samo na sebe. Na svoju intuiciju i svojih deset prstiju.

Kad te pitaju kako si, uvijek si dobro. A njega više ne gledaš kao zrak koji trebaš da bi disala. Gledaš na njega kao na jedan segment svog života. I ništa više. Shvaćaš da vam je danas lijepo, ali da sutra možete postati potpuni stranci. I znaš da ćeš nastaviti dalje, jer život se sastoji i od rastanaka.

Naučila si razliku između prijatelja i poznanika. I postala pobornik zlatnog pravila da nikome, ma koliko ti bio blizak, više ne povjeravaš svoje probleme.

Drugi su ljudi svijet van tvog svijeta i za sve je ljepše i bolje da tamo i ostanu.

Počela si uživati u satima samoće. U dugim šetnjama i debelim prašnim knjigama. Više ti nije problem kavu ispijati sama sa sobom. Bilo kući uz peć ili u kutku male, gradske kavane.

Nisi više rob šminke, ali na važne sastanke i druženja dolaziš sređena, jer želiš biti ona zlica koju će imati razloga mrziti.

Ne tračaš i ne baviš se tračevima. Kad netko počne olajavati u tvojoj prisutnosti, samo se nasmiješiš i u nekoliko trenutaka nestaneš jer imaš važnih obaveza. Ne zanimaju te ni sitne duše ni tuđi životi.

Brineš o svom poslu i odgovorna si, ali s nikim se više ne zbližavaš i ne otkrivaš pojedinosti svog privatnog života. Imaš službeni mob, ali poslije radnog vremena ti si svoja žena i šefica zna da te ne smije zvati. Sve si to naučila na teži način.

Danas stojiš gotovo posve sama, uspješna, samozatajna, distancirana ali psihiki stabilna. Imaš svoj život i briga te što te zovu kučkom.

Naučila si da dobrice prolaze loše i ustaju i liježu uplakane, a kučka…  je ona mrska ikona. Nevoljena. Ogovarana. Otrovna. Ali poštovana.

Marija Klasiček

[email protected]

 

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari