Panika…

Shvatila sam u tom trenu koliko je toga Anthony osmislio kako bi me zaštitio od svega i svih dok sam se ja skrivala u svojoj sobi, smišljajući tisuću i jedan razlog zašto mu ne reći za Damienove posjete.

„Glupača.“ – promrmljala sam sama sebi u bradu. Sve to vrijeme Lena me zabrinuto gledala, dok je Paul i dalje prebirao po policama. Nije se zabrinjavao zbog čudne situacije s mojim starim.

A onda se začulo zvono i Mark je laganim koracima odšetao do vrata, pritisnuo tipku na interfonu i rekao: „Da?“ zvučeći silno pospano.

Priljubila sam mu se uz leđa gledajući tatino naborano čelo kako se unosi u kamericu na vratima imanja.

„Znam da je Angie tu. Bilo bi lijepo da izađe i krene sa mnom doma. Sutra ima nastavu a ona se ponaša kao da je vječno na praznicima!!!“ – urlao je u interfon.

„I što misliš?“ – upitao je Mark okrenuvši se prema meni.

„To je on, rekoh ti, pukla mu je neka žičica.“

Ali u trenu kad sam to izgovarala neka čudnovata svjetlost zabljesnula je u tatinim očima i ja sam se ukipila. Mark me odmaknuo s vrata i poveo prema podrumu. Nisam mogla vjerovati, zar je i tatu opsjeo demon, onakav kakav je svojedobno gospodario Luciom????

Panika mi je vrištala u grudima i pulsirala u ušima. Nisam znala što reći, na što misliti. Spuštali smo se sve dublje u podrumske prostorije dok su za nama jurile Sofie i Lena.

Odjednom našli smo se u podzemnoj garaži, okruženi terencima s jedne te helićima s druge strane. Ova kuća izgledala je kao privatna vojna baza. Mark me posjeo u najbliži terenac i sjeo za volan, Lena i Sofie sjele su na stražnja sjedala i u hipu smo već jurili nekim podzemnim tunelom.

„A moj tata???“ – vrištala sam.

„To nije tvoj otac. Vidjela si i sama boju njegovih očiju, onaj odsjaj. Paul i Gustav će se pobrinuti za demona, trudit će se da ne ozlijede tvog oca, ali u međuvremenu tebe moramo odvesti što dalje, više ništa ne prepuštamo slučaju.“ – strogim je glasom progovorio Mark i shvatila sam da je moja mala pobuna uzaludna. Stisnula sam se dublje u sjedalo i sklopila oči. Suze su mi klizile obrazima tihe i neprimjetne. U meni se ponovno budio osjećaj krivnje. Prvo mama, zatim Tony… sad tata… sve sam ja to kriva, sve. Naudila sam ljudima kojima je najviše bilo stalo do mene. Kako netko može reći da sam ja božanstvo kad je posve jasno kakvo sam čudovište. Ubojica….

Ta riječ odjekivala je mojim mislima.

Kraj Druge knjige.

Marija Klasiček

marija.klasicek@amazonke.com

Komentari

Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica APortala i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete