Šuma se počela buditi…

Šuma se počela buditi. Svaki cvijetić je počeo svoju borbu da što jači dočeka ljeto i što duže živi u akvarelu boja i mirisa. Pčele su vrijedno obilazile svakoga od njih, pritom im pričajući razne priče i legende.  Ni ljudi nisu zaostajali. Ulijenjeni od zimskoga odmora počeli su se čuti razna mišljenja kako i što treba ovo ljeto saditi. Sve sam to promatrao iz drugoga plana i samo gledao svoj vinograd. I on je znao mnoge priče i legende a zajedno sa mnom kreće u još jednu avanturu.

Jelena nije imala nekog velikoga kontakta sa mnom. Čim bi joj se približio, pronašla bi način da me se brzo otarasi. Ali školi je trebala obnova i došao sam na ideju da selo organizira jednu proslavu gdje bi se uz različite sadržaje sakupljao novac. Iako sam odredio da ću od očeva novca sam financirati gradnju, ovaj način je bio jedini da dođem bliže Jelene.  Žene su pekle razne kolače i slastice a muškarci postavljali stolove. Djeca su ukrašavala stari Dom kulture.  Sve je živnulo i svi su bili povezaniji nego ikada. Gorio sam od želje da ova večer započne. Stari Mitar je samo za ovu prigodu ustupio brdo svojih ploča zajedno sa gramofonom. Kao klinac sam bio ljubitelj Radio Luxembourga i ovaj me gramofon ponovno vratio u prošlost. Bilo je to pozitivno stresno razdoblje za mene.  Rijetko bi ostao doma dok bi ostali radili ali kada bi se to dogodilo sa Zagreba bi crta išla na Luxembourg.  Otac nije volio „sotonsku glazbu“ i stalno je tvrdio da ni oni ne znaju što govore.  I danas, kada smo prenosili Mitrov gramofon, podsjetilo me na divno djetinjstvo i dragog tatu.

Večer je polagano padala, ljudi se okupljali, a mene je vrat zabolio gledajući okolo ide li Jelena. Svi su došli ali nju nisam vidio. I kad sam pomislio da je odustala od dolaska, ugledao sam najljepši prizor u životu. U crvenoj je haljini plijenila poglede svih prisutnih. Polagano je išla kroz masu svakome pružajući ruku , sa širokim osmijehom na licu. I odjedanput je zasviralo Čamac na Tisi. Svi su počeli plesati samo je ona ostala na jednoj strani, ja na drugoj. Skupio sam snagu kao onoga dana kad sam se upoznavao sa njom, otišao do nje i zamolio za ples. Začudo, pristala je!

– Gospođice, kako vaš dečko može biti sve ovo vrijeme daleko od Vas?

– A tko kaže da imam dečka?

– Pa tako lijepa djevojka da nema dečka? Ne stoji Vam ta priča.

– Zašto će mi dečko, kada Vi po djeci poručujete da sam lijepa? Očito ste uzeli pravo na mene!

– Pravo na Vas nisam, ali pravo da Vam se svidim jesam.

– Pa vi i uvjetujete neke stvari.

– Gospođice, vi sutra odlazite, zar ne?

– Nazalost, da!

– Biste li htjeli u posljednju šetnju sa mnom?

– Kakvom Vi mene djevojkom smatrate? Gubite se dok nisam počela na glas urlati!

– Ali, gospođice…

– Ništa ali, gubite se!

Odmakla se od mene. Moram naći način da joj kažem istinu! Jučer sam saznao da se stara učiteljica vraća, a da moja Jelena odlazi.

girl-1568606_1920

NJENA STRANA PRIČE

Došla sam kao žena osvete, kao žena slomljena srca, a vraćam se ponižena i još bolnijega srca. Iako sam mislila da me namjerno povrijedio, shvatila sam da nije sposoban ni mrava zgaziti. Brine se za majku, za braću, za sestru. Sestru. Ta mala Marta je nešto najslađe što sam vidjela. I stalno govori o Bati. Bato ovo, bato ono. Iako je izgubila oca, ona je ostala sretno dijete zahvaljujući Viktoru. Brine se za sve u selu, brine se da nikome ništa ne nedostaje. Mislila sam se hoću li na taj ples. Ipak, kao jedini predstavnik škole, morala sam se pojaviti. Njegova ideja je bila za pozdraviti, pogotovo što se škola skoro pa urušila. Više smo imali štakora nego učenika. Sredina učionice je bila kao put u nepoznato. Nabrekle daske od vlage, milijun rupica. Taj put u nepoznato bila bi Markova trgovina koja se nalazila ispod učionice.

Obukla sam crvenu haljinu. Tu je najviše volio. Ovo je bio zadnji pokušaj da mu pokažem tko sam. Sama mu neću reći. Pa ako me imalo volio, valjda je zapamtio moj madež, moje uspomene iz djetinjstva koje je znao napamet, i koje je stalno mazio. Ali očito se ničega ne sjeća.  Pogodilo me što se onaj dan, u onom vinogradu, odmah počeo nabacivati. Očito je smogao snage da sada to radi svakoj. Kako sam se približavala Domu kulture tako su mi koljena drhtala. Viktore, ovo je zadnja šansa. Sutra odlazim. Pet stepenica koje vode na glavni ulaz, za mene su bile kao put u nebeski svod. Nikada im kraja. Sa desne strane je stajao gramofon na uzvišenom mjestu, a pokraj njega Mitar koji je gurao sve okolo da slučajno se ozljedi njegov ljubimac. On je i mijenjao ploče. Čika Drobo sa suprugom je plesao na svaku pjesmu, iako zahvaljujući njegovu stomaku, izgledalo je kao da svatko za sebe pleše. Djeca su trčkarala a on je sa čašom bijelog vina razgovarao sa trgovcem Markom.  I dok sam razgovarala sa Ružom, jedinom krojačicom u selu, došao je da me zamoli za ples. Pristala sam.

Dok smo plesali, pitao me o dečku, o ljubavi, počeo mi se nabacivati. Pao mi je mrak na oči. Budalo jedna još nisi shvatio tko sam. Odgurala sam ga od sebe i otišla doma. Plakala sam cijelim putem. Viktore, ovo je bila posljednja šansa. Odmah sam se bacila na krevet i nastavila plakati. Tada sam čula neki zvuk sa vana. Potrčala sam na prozor i vidjela sam njega. Na sav glas se derao, pozivajući me mojim pravim imenom. Jelena. Nisam mogla vjerovati. Znao je cijelo vrijeme tko sam. Otrčala sam niz stepenište i otvorila vrata, a on je samo rekao „Ludo jedna, znao sam od prvog trenutka“. Približio se, pogledao me u oči i poljubio.

Kupid

[email protected]

 

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like