Nebo nad Zagrebom postalo je sivo. Lagane kapljice kiše padale su na prazne ulice. U jesen je grad prazan. Pogotovo ako je obični kišni petak i činjenica da je definitivno bolji izbor TV i kauč.

Ako pitate Anu Horvat dan je prebrzo tekao. Trebalo joj je dobrih dva sata da se odluči za casual stil i još dva sata za frizuru i šminku. Htjela je izgledati kao da se ne trudi previše,  a opet da nije bezveze. Uz to ima neposlušnu kosu. Pravdala se da Karlo nakon svega najmanje to zaslužuje. Ionako je peče savjest jer ga danima vuče za nos. Pristala je zbog toga i prva doći do puba i uhvatit slobodno mjesto. U međuvremenu je odlučila, da ga želi osvojiti i pokušati zaljubiti se. Još prije dvije godine, takve djevojke je prva osuđivala. “Ljubav ne treba forsirati, no ovo je nešto drugo” pravdala se sama sebi. Naručila je votku i sjela za stol. Votkom je uvijek pobjeđivala tremu. Makar to značilo,  da će na kraju vidjeti duplog Karla. Kada je Karlo napokon stigao, alkohol je već uradio svoje. Nastavila je piti, a i on se nije previše otimao. Mahinalno je sklonila pramen kose, i pripitim glasom ponovila “Ali još ga volim”. Karlo se trgnuo, podigao ruku i naručio još jednu turu.

bw-934485_960_720

– Volim i ja nju, što ćemo sada?. Nasmiješio se, i obrisao suzu.
– Pričaj mi o njoj! zvučala je iznenađena Karlovom reakcijom. Naravno da nije očekivala takvu rečenicu. Očito i Karlo ima zbog koga piti.
– Upoznali smo se prije 5 godina. Imala je crnu haljinu i izgledala savršeno, taj dan kada je odlučila otići od mene. Nikada nije bila ljepša nego taj dan.
– Pričaj mi o vezi,  a ne prekidu…, prekinula ga i počela se smijati.
– Bila je klinka, bar  tako se ponašala. Znala se duriti danima zbog sitnica. Imala je daleko najzarazniji osmijeh. Bila je tako lijepa kada se smijala. Po izgledu dosta slična tebi. Tražila je tako malo od mene. Samo ljubav. No ja to nisam znao cijeniti. Budala… Bojao sam se da razmišlja o braku znaš. Bio sam premlad da bi se brinuo o djeci i gledao samo nju.. No ona nije odustajala, sve do tada. Samo mi je rekla da ne može više čekati ljubav. Mrzio sam što me toliko voli, ono, osjećao sam pritisak da nisam dovoljno dobar. Kvragu. Da samo znaš, djeca je vole. Svaki put kada bi šetali, djeca su joj trčala. Kao da je zračila nečim, što ja nisam htio vidjeti.
Rijetko sam joj govorio osjećaje. Bojao sam se osjećaja, radije sam glumio hladnu budalu. Tek sada shvaćam kakvog anđela sam imao.
Sretna je, tuđa je. Jedino me umiruje činjenica što je sretna. Nije podnosila alkohol haha, da je na tvom mjestu, ležala bi ovdje mrtva pijana, blago se nasmijao i zagledao u čašicu alkohola.
– Žao mi je Karlo, tiho je šapnula
– Ne, Ana. Trebalo mi je ovo. Već dugo držim sve u sebi
– Karlo voljela bi da te mogu voljeti. Divan si…
– Ana u redu je. Ni moji osjećaji nisu iskreni. Trebao sam neku žensku da ubijem samoću. Samo bi te povrijedio. Tebi još nije kasno da spasiš vas.
– Misliš?
– Daa. Jednostavno mu reci da ga voliš.
– Da mu kažem sada?,  zvučala je odlučno i izvukla mobitel iz torbe.
– Ne, kasno je. Pričekaj sutra
– Sutra je kasno. Sutra se ženi.
Nastavit će se…
Josipa Milas
.

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari