Želja…

Nisam razmišljala da bih tako mogla voljeti. Da bih mogla pripadati. I to u svijetu u kojem sam se uvijek osjećala kao potpuni stranac. Nisam se nadala da bih mogla željeti nekog toliko, trebati… više nego zrak. I okus krvi na usnama. A tako ga trebam. I znam dok sam ovdje, zarobljena u kutevima vlastitog uma… on je negdje. Izgubljen.

Njegove ruke više me nikada neće zagrliti. Nikada više vršcima prstiju neće proći po mojoj koži i podići mi bradu tako da me ljutito gleda u oči, dok protestiram. Neće mi se njegove misli, na silu uvući u um. Nećemo biti nikada. Ne mogu vratiti vrijeme.

Za što se onda uopće borim? Zapravo sam kriva za sve ovo. Za njegovu smrt i sestrino ludilo. Možda je zapravo ona sve vrijeme u pravu. I možda sam zapravo ja… tama.

Ako ideš nekom stazom i cijelo vrijeme sve svoje postupke, braniš dobrim namjerama, a vidiš da kvragu ide sve i svatko tko ti je drag… pa kakve su ti onda namjere? Jesu li čiste? Nesebične? Za bolje sutra i opće dobro? Jesu li braća bila u pravu kada su krenula na mene, svom silinom? Je li ovom cijelom svemiru… bolje bez mene?

Ako sada zatvorim oči. I samo se prepustim… hoće li sve loše nestati? Hoću li se na nekom… boljem mjestu ponovno probuditi? I gledati one oči?

“Tu sam mila… samo kreni za mnom.” – čula mu je glas i trznula se. Oko sebe nije vidjela ništa osim metalnih stolova punih, mrtvih tijela koja već zaudaraju. Negdje u kutku uma, blokirala je te slike i smrad, ali psiha se sama igrala s njom i pred oči su joj dolazili prikazi raspadnuta mesa i crva kako gmižu i proždiru tijela ljudi. Smrt. Konačna i neizbježna.

“Kreni za mnom… nećeš više nikad patiti. Čekam te.” – opet mu je čula glas. Pokušavala je svojoj čežnji, objasniti da je to samo još jedna halucinacija, ali nije pomagalo. Želja i nada bile su jače od svakog zrnca razuma. Ruke su same posezale za nekim u tami. A tamo nije bilo nikoga.

“Mogu ti olakšati…” – čula je zatim sestrin glas i skrenula pogled, izmučen i prepun pitanja.

“Samo mi trebaš dopustiti…”

“Što??!” – vrisnula je.

“Samo mi trebaš dati da kušam…” – progovarala je Tama, zamotana u Alisin glas…

“Kušaš?”

“Da iz tebe pijem. I sva će bol nestati. Obećajem.”

Sjenka se nadvila nad njeno lice. Nije više razmišljala o ničem. Nije se plašila. Željela je kraj. Željela se odmoriti i ako ništa više – sve zaboraviti.

U tom trenu, žeravica je dotakla njenu kožu i osjetila je bolno probadanje, ali nije se trznula. Osjetila je snagu koja je vukla krv iz njenih vena i mišiće koji su se bunili. Osjetila je i žaljenje i sram, a tad se potpuno izgubila.

Alice je gutala pohlepno. Okus krvi. Ta punoća okusa, tamno vino i miris hrđe, punili su je snagom. Nije mogla stati i nije se mogla zasititi. Gledala je kako njena sestra kopni. Kako joj se napinju žile na vratu i kako joj koža blijedi. Gledala je kako ju napušta život, ali nije marila… okus krvi bio je sve o čemu je mogla misliti.

bride-727004_960_720

“Želje se ostvaruju…”- pomisli, spusti mrtvo tijelo na pod i zaogrne se dugom, bijelom haljinom. Bosa, blistava, puna života, uputi se prema palači, gdje je svi dočekaju s oduševljenjem.

“Evelin… Evelin se vratila!” – odjekivalo je hodnicima. Samo je On stajao zbunjen i hladan, kad mu je prišla i zagrlila ga. Kad ju je ovlaš poljubio, zbunila se. Nije znala… srce koje voli, ne možeš prevariti.

To be continued…

Marija Klasiček

marija.klasicek@amazonke.com

 


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete