Sve što za sreću treba…

Kiša lije ko’ iz kabla, od brisača više nema pomoći, i ne trebaju mi… Ne želim gledati naprijed.. Sjedim u autu, izgasio sam motor i gledam unatrag… Gledam i prevrćem po glavi još svježe slike. Još mogu osjetiti miris mora što ga donosi jugo preko hladnog žala.

Oboje smo voljeli zimu, kišu snijeg, hladnoću i onaj zimski ugođaj. Zimske praznike, obučeni u one glupe crvene džempere što smo imali iste. Maštali smo o kolibi na planini okovane snijegom sa velikim kaminom, samo nas dvoje usuškani u polutami mjeseca s pozadinom orkestra vučijeg  čopora…

Hmm.. Lijepa zimska bajka. Ali nismo imali vikendicu na planini.. Nismo imali mnogo stvari iz našeg sna, ali imali smo nas i san… Nama dovoljno! Pošto nismo mogli na planinu predložio sam joj da idemo na otok.
– Otok?!, upitala je zbunjeno. Šta ćemo sad na otoku? Nigdje žive duše…

seadside-1209865_960_720

Pogledala me s čudom pa onda s osmjehom… Misli su nam bile identične. Prijatelj je imao vikendicu u vali u kojoj bi  dolazio a samo ljeti, a zbog posla vec nekoliko godina ni tad. Ubrzo smo realizirali plan i za vikend se upustili u avanturu na otoku. Nakon uzburkanog mora trajekt se konačno umirio se u luci. Ona se trgnula iz mog krila jer se plašila plovidbe i istrčala je na tvrdo tlo i lice joj je konačno poprimilo nijanse rumenila. Otok je bio skoro napušten u ovo doba godine.

Par starih ribara su pleli mreže, a kroz otok se nije prožimao više miris lavande i borovine, samo miris juga i mora. Zagrljeni smo došli pred trošnu ribarsku kućicu, koju odavno nitko nije posjetio. Suha trava je bila okolo s nasukanom barkom ispred dvorišta i razgrnutom mrežom  koja je već oronula od vremena. Trčala je okolo kao dijete znatiželjno istraživajući i trčkarajući po plaži, vješto bježeći od nanosa vala..

Otvorio sam vrata i tražio prekidač. Klik -klik..hm..drugi..klik-klik. Obuzeo me osjećaj jeze jer očito je struja bila isključena. Naravno, gdje mi je pamet bila, uvijek sam brzoplet. Pomislih kako smo bez struje, TV-a, hladnjaka i svega. Tu smo dva dana, sami… u mraku, bez struje… Već mi je sve to prisjelo i zapitah se u što sam se to uvalio.

Unutra se osjećala samoća i tumina, dugo nije otvarano, paučina se uhvatila. U kaminu je neiznešeni pepeo. Na stolu prazne boce vina.
Hladni debeli zidovi su bili ogromi u onako maloj kućici. Nisam tu želio ostati.

Ali onda je ona utrčala s onim raskolačenim očima  pretraživajući svaki ugao, nasmijala se onim osmijehom u koji se uvjek iznova zaljubim.
– Nema struje!, rekao sam razočaran očekivajuci isto i od nje.
– Super!, rekla je. Ne treba nam, nađi drva i naloži vatru, rekavši mi u imperativu. Ja ću je malo ovo naše gnjezdo dovest u red.

Pošao sam zbunjen vani. Uhvatila me je za ruku i trznula  k sebi. Uzevši bradu u ruku poljubila me dugo sišući mi donju usnu. Onda me pogledala i kroz blagi osmijeh izustila “Volim te, a sad se požuri brzo će mrak.”

Trnci su me prošli i izašao sam vani a vjetar me je šibao po obrazima. Dižući pogled ka ‘nebu želeći Mu zahvaliti, samo sam pomislio u sebi da sve što trebam i želim je ovdje, sa mnom.
Moj mali dio svemira.

Ostatak vam ću vam ispričati idući put…

Vaš Slaven

slaven@amazonke.com


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape