Odlučila sam da vam predstavim svoj mali grad. Nekako sam mišljenja da mi Balkanci imamo sreću da živimo na jednom od najljepših mjesta na svijetu, geografski, klimatski, prepunom historije i kulture. Samo da to ne znamo cijeniti i iskoristiti. Šteta, drugi bi znali.

Dakle Konjic…

Konjic je mali grad na samom sjeveru Hercegovine, u središnjem dijelu BiH, pa za njega često vole reći da ne pripada ni Bosni, ni Hercegovini. On vam je ono I u BiH. Ali ni to što je mali i što je I ne smeta mu da bude jako lijep i ako ga posjetite sigurno nećete zažaliti. U dolini Neretve, okružen planinama, toplim ljetima podsjeća na Hercegovinu, šumama i zimama sa snijegom na Bosnu, tačno na pola između Sarajeva i Mostara. Najljepše izgleda kad noć polegne po sokacima, a pas, “avlijaš” laje na zakašnjelog prolaznika. (Avlija tur. dvorište ispred kuće)

 

konjic

Photo by: Damir Dautbegović

Legenda kaže da je postojao stari grad nedaleko od današnjeg Konjica u koji je jedne noći navratio jedan putnik – namjesnik, gladan i iznemogao i potražio u njemu sklonište. Išao je od vrata do vrata, ali ni jedna se nisu otvarala. Dok napokon jedna žena ne otvori, taman kad je odlučio da odustane. Nahrani ga, napi, napravi da legne, a on joj reče da se neka velika sila sprema da uništi to mjesto. Da spakuje svoju djecu i sve što može, da ne staje dok njen konj ne stane sam i ne udari kopitom o zemlju. I tako i bi. Putovali su preko planina i livada dok konj nije zastao. Žena se sa djecom nastani u dolini rijeke i mjesto nazva Konjic. Ondje gdje je bio njen dom osvanu sadašnje Boračko jezero. Boračko jezero nadomak grada je svakako jedno od mjesta koje vrijedi posjetiti. Planinski zrak, šuma, očuvana tradicija lokalnog mjesta sa tradicionalnom hranom, topla jezerska voda će vas začarati.

 

borackojezero

Konjic ima jako bogatu historiju, pa se zato nemojte začuditi ako čujete da su posljednji potomci Bogumila boravili baš na ovom području. Ovdje ako dođete čut ćete priču o Lazaru Drljači, nazivaju ga posljednjim Bogumilom, zbog načina života. Lazar je bio akademski slikar i njegova djela, koja za života nije nikome pokazao, spadaju u sami vrh evropskog slikarstva. Naićete na nekropole stećaka, kako u samom gradu tako i u njegovoj okolici. Neke i sa simbolom  Didovog štapa, koji su inače rijetki. Did je bila svećenička titula kod Bogumila, a oni su utorkom obavljali svoju ulogu suca u sporovima koje su imali pojedini vjernici između sebe. Bogumili su vjerovali da će sudnji dan doći u utorak, otuda je ovdje zastupljeno vjerovanje da utorkom ne valja, naprimjer prati veš, rezati nokte i još neke stvari. Očito smo neka vjerovanja zadržali, a da toga nismo ni svijesni.

untitled

A srednjovjekovni grad Bokševac!? Kažu da je njime predsjedavala čuvena, mlada bosanska kraljica, Jelena Gruba, ali je brzo svrgnuta sa trona. Ostaci nekadašnjeg grada i dalje su vidljivi, njegove zidine, vidikovac, crkva, stol, ogromni, kameni, ali ne i pet stolica o kojima sam čitala u knjigama, znam za jednu, ali je ona sad u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Koliko je Konjic bio i ostao tranzitno područje između Bosne i Hercegovine vidjet ćete i po Osmanskim ostacima. Tako i Konjic ima svoju ćupriju, da spaja ljude i vremena, ljepoticu sa šest lukova, koja pored one u Višegradu i Starog mosta u Mostaru predstavlja jednu od najvećih građevina u BiH. Sa starim gradom, dućanima, hanovima i kulom. A ispod moćna rijeka Neretva.

“Bio je to najljepši ukras moga rodnog grada uz koji sam imao sreću provesti dio svoga djetinjstva. Bio je to divan kameni most na šest lukova. Sagrađen je u doba Osmanlija dobrotom Haseći Ali-age prije više od tri vijeka. Nije šala tri vijeka, tri stoljeća, trista godina. Eh, koliko li je to mjeseci, dana, sati, minuta, koliko ljudskih života”, govorio je čuveni Džumhur o Staroj ćupriji u rodnom Konjicu.

 

zavicajni_muzej_konjicc

Kuća čuvenog putopisca nalazi se na samo 10 minuta šetnje od prelijepe ćuprije.

 

_sp-titov-bunker

Šta ćete još ovdje vidjeti? Svakako nemojte izostaviti ni takozvano Atomsko sklonište, odnosno najveću vojnu i državnu tajnu Jugoslavije. Potpuno opremjeno, sa zvukovima valova mora, ptica, što bi bio spoj sa stvarnim, vanjskim svijetom njegovih stanovnika, ukoliko bi se katastrofa desila. Ekstremne skokove u Kazan, rafting na Neretvi , Jablaničko jezero i svu njegovu ljepotu, Konjičane koje vrijede za jedne od najboljih igrača tavle i još po nešto, u tako malom, a velikom gradu, poznatom po ašikovanju. ( tur. ašk – ljubav )

 

“Đugum kuje đugumdžija Mujo,

đugum kuje, daleko se čuje,

bakrom kuje, srmom oblijeva,

đugum kuje, đugumu govori:

Moj đugume, moj bakreni sude,

ko li će te na vodu nositi

i sa vode kući donositi….

 

… Pusti me, majko, na česmu, na vodu.

Pusti me, majko, poznam ga po hodu.

Pusti me, majko, tako ti dina

Zaljubih se noću, prevari me mjesečina….”

 

Eto, imate pozdrav iz Konjica. Ubuduće moći ćete čitati o još gradova, koje možda sanjate da posjetite, samo još niste u mogućnosti, ali to ću prepustiti novom kolegi. A vi, želite li da predstavite svoj grad? Ako želite rado ćemo objaviti vaš tekst. Možete nam pisati na adresu uredniš[email protected]

Ramiza Tibo

[email protected]

 

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari