Za ljubav je potrebno dvoje…

Ljubav je tako kompleksan pojam. Težak, komplikovan, zapetljan, uvrnut. To ti je ono kad nemaš pojma ni gdje si, ni šta si, ni zbog čega si takav, ali znaš da jesi. Da se nešto jeste desilo i da nešto jeste, odnosno nije kako treba. Eto, baš sam to jednostavno pojasnila, zar ne?

Uglavnom ono šta je poenta priče, je to da je ljubav neko “no brain” stanje. Ispočetka tebi je lijepo, sve rozo oko tebe, u šta god pogledaš vidiš oblik srca, smiješ se kao nadrogiran, i boli te uvo za cijeli svijet. Bitan ti je samo tvoj “Romeo” ili tvoja  “Julia” i to je to. Ne razmišljaš, ne planiraš, ne dogovaraš, samo ideš glavom kroza zid jer ti si zaljubljen. E pa lakše malo da ne bi naišao na kakvu rupu u oblaku pa propao u realnost. Jer sve je rozo samo na početku, vjeruj mi.

Ljubav je opasna, naročito kada čovjek otvori srce, a zatvori oči. Tada bezrezervno daje i pruža ono što ima i nema i tada je iako to ne zna najslabiji i najranjiviji. Ne možeš sjebati čovjeka kojem ne značiš ništa, ne možeš ga uništiti, niti povrijediti, jer on te ne doživljava, nisi mu važan. Ali zato, onog ko te voli, držiš u šaci. Njemu je sve tvoje važno, njega boli svaka tvoja riječ, svaki postupak. Njega je najlakše slomiti i uništiti jer mu je stalo. Sve ja to znam, no nije mi jasno zašto?

zenski-magazin-ljubav-ljubav-se-desava-u-zivotu-samo-dva-puta-1-2

Zašto uvijek stradaju oni koji vole? Zar ne bi trebao biti zahvalan na ljubavi koja ti je pružena, zar ne bi trebao stremiti ka sreći? I zašto je ova druga strana toliko glupa? Zar ne vidi koga voli? Zar joj nije jasno da tu nema ljubavi, da tu nema sreće i opstanka već samo bol i rane koje će boljeti svakim danom sve više i više? Zašto je u svijetu napravljen takav disbalans, pa su ljudi tako nesrećni? Čovjek koji osjeti ljubav, koji osjeti da je voljen i obožavan, odmah prestaje da se trudi. Postaje sebičan, zahtjevan, samodopadan. On počinje da vjeruje kako on nije dužan da daje, i kako je njemu dozvoljeno da stalno i konstantno samo uzima, čak i onda kada više nema šta uzeti. I on sam takav ne može biti srećan, njemu je uvijek malo, postaje halapljiv i nezasit i opet ne valja. Ova druga strana, postaje sve više gladna i sve više umorna, i posustaje, dok se konačno jednom ne preda kada padne..

Eto šta je ljubav. Takmičenje gdje gubi onaj koji prvi izgovori “Volim te”, gdje gubi onaj koji više osjeća i koji se više trudi. To je borba u kojoj jedan uvijek umire..

Zato, drage moje, od početka krenite hladne glave, a srca malo zaklonite. Ne dozvolite da vam “On”  postane sve, da vam bude bitniji od vas samih i od svega što imate. Ne dozvolite da vam se toliko uvuče pod kožu, pa da zbog njega počnete da zanemarujete sebe, svoje prijatelje i svoje potrebe, svoje navike i užitke. Upamtite da ljubav treba da bude lijepa, srećna, da ona treba da samo upotpuni vaš život, a ne da ga živog pojede, pa da se izgubite u vremenu i prostoru  i onda da nakon nekog vremena zateknete sebe kako uplakane same stojite i ne prepoznajete vlastiti odraz u ogledalu. Sve što od vas ne napravi bolju i srećniju osobu nije ljubav. I ono što vas rasplače, isto nije ljubav. Ljubav je samo sreća, samo mir, samo ljepota. Nikako tuga, suze i bol.
Iskreno se nadam da vam nikad u životu neće ove moje riječi trebati. Nadam se da ćete sve dobro odabrati, i pored sebe imati nekoga ko će cijeniti svaki vaš trud, svu vašu ljubav i sreću koju pružite. No ako ikada, ijedna, bude nesrećna što voli, želim da se sjeti mojih riječi i da donese pravu odluku. Želim da iako voli, ipak  izabere sebe.

Toliko. Voli vas vaša

Aleksandra

aleksandra.dukic@amazonke.com


Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Comments

komentari

Protected by Copyscape