Neko bitniji od tebe…

Ono što nikako ne možemo da znamo i ono što ne zavisi od nas samih često nas dovodi do stanja opšte zabrinutosti. Lako je nositi se sa nečim što je opipljivo, kao i sa nečim na šta možeš da utičeš, no šta kada ti se desi baš ono nešto sa čim nikako ne možeš da upravljaš? Ne možeš da promijeniš, da usmjeriš, da djeluješ, baš ništa, ruke su ti potpuno vezane? Eh, da, to je to. Roditeljstvo. Brige. Nedoumice. I sve što dolazi sa tim.

roditelj

Ja sam još uvijek u nekakvoj fazi priprema za taj čin. Nešto kao “polumama”. I da, upravu ste, sve me brine, sve me nervira, o svemu razmišljam. Provodim sate i sate kuckajući različita pitanja, istražujući, čitajući iskustva mama, gledajući moguće solucije i dešavanja i sve tako slično. Vjerovatno griješim što to radim, no ne može mi niko zamjeriti, jer to je nešto jače od nas samih. Lako je kad si sam. Lako je kad  znaš da niko ne zavisi od tebe, već čak ti si još uvijek pod krilom svog roditelja i biće sve okej. Ima ko da brine kada treba i ti si dobro. No onog trenutka, kada jedno malo srce počne da kuca ispod tvog srca, e tada se stvari mijenjaju. Tada počinješ da se ti mijenjaš, da razmišljaš, da se zapitkuješ, preispituješ i da se plašiš. Tad si odgovoran za još jedan život, mnogo važniji od tvoga.

Nije mene strah trudonoće, evo svi oko mene su svjedoci kako je stoički podnosim. Nije me strah ni samog čina porođaja, to pokušavam sebi da objasnim jednostavno kao nešto neophodno što mora da se desi da bi moj anđeo ugledao svijet. Nije me čak strah ni toga da ću biti loša mama, jer znam da ću dati sve sebe da budem najbolja. Strah me je odrastanja. Prvih par godina biće lako, moj maleni će biti pod mojim okriljem, ja ću mu biti idol i vodilja, no šta kada malo poraste? Kada krene u vrtić, u školu, na mjesta gdje će se družiti sa drugom djecom koja neće biti baš tako vaspitana kao što je on?

nasilje-u-skolama-04

Svakodnevno čitam priče o maltretiranju djece od strane njihovih vršnjaka. O stravičnim dešavanjima koja se odvijaju negdje u nekom tamnom kutku škole, dvorišta, igrališta ili nekog drugog skrovitog mjesta. Primjerice “grupa dječaka nasmrt pretukla 2 godine mlađeg dječaka”, ili “stravičan zločin u tamo nekom gradu, vršnjak izb’o nožem dječaka jer je druge nacionalnosti”. I svakim danom sve je više i više takvih priča. Pretučeno, matretirano, izbodeno, zlostavljano dijete. Sve se više o tome priča, a sve manje nešto poduzima da bi se spriječilo. I šta sa tim? Šta jedna buduća majka da misli i osjeća kad tako nešto vidi i čuje, a zna da je njezin anđeo već uveliko na putu da dođe do ovog užasnog mjesta. Šta da radi, kako da se osjeća? Šta da misli?

Recite mi vi, majke i buduće majke, kako se vi nosite sa svim tim? Kako da djetetu omogućite zdravo odrastanje, kako da mu prepustite izbore i pustite ga da traži svoj put kad ste svjesne svega što vreba iza ćoška? Da li ga treba učiti da bude nasilnik, pa da ga se svi boje i da se tako osigurate da ga niko neće dirati? Ili treba da ga razmazite, da ga učite da ne treba da ulazi u sukobe, da se kloni toga svega, pa da onda strepite da će ga tamo neki nasilnik ugnjetavati? Šta uraditi, kako se nositi sa svim tim?

Kako ga sačuvati od zla koje vreba? Kako mu pružiti srećnu sigurnost u ovom beznađu u kojem se nalazimo? U ovoj prokletoj državi gdje vlada sve osim pravde, gdje su kriminalci na vlasti i gdje državni aparat nije briga za probleme budućeg naraštaja i svega što im se dešava ispred nosa. Kako ga naučiti da poštuje vrijednosti koje su ovdje odavno izgubljene, zbog kojih još dobiješ po nosu jer ih i spomeneš?  I bez obzira koliko se ti potrudio da ga dobro vaspitaš, da mu usadiš dobre manire, dobre navike i dobre stvari, njegovo vaspitanje je pola tvoje, a pola ga vaspita društvo, ulica i mjesto u kojem se nalazi. Pitanje je koja strana će prevagnuti?

Toliko pitanja, toliko nedoumica, a nigdje rješenja. I to nema smisla. Zato, ja sam odlučila šta ću ja da radim po pitanju svega toga. Daću sve od sebe da svog sina vaspitam što bolje budem mogla, potrudiću se da mu dam ljubav i vrijeme, a ne novac i stvari. Trudiću se da ga naučim da uči, da saznaje i misli , a ne da ga ubjeđujem u svoje ideale. Pokazaću mu svijet i biti mu vjetar što ga tjera naprijed, umjesto da ga sputavam, ograničavam i zatvaram u četiri zida. Trudiću se da ja budem što bolja, da mu budem primjer kako je ispravno, kako bi znao razlikovati dobro od lošeg, sam. Tjeraću ga kada bude trebalo, zaustavljati kada budem morala. Učiću ga svemu, da bude dovoljan sam sebi, da zna da se zauzme za sebe, da zna da brine o sebi. Sve ću mu pokazati i onda kada to sve uradim, samo ću se moliti Bogu da ga sačuva zla i da u njemu, kao čovjeku, prevagne ona dobra strana…

Nažalost, u ovakvom sistemu, roditelji su prepušteni sami sebi. Zato dajmo sve od sebe da svako od nas pojedinačno bude što bolji primjer svom djetetu. Ne budite mu drugovi, drugova će imati, budite mu roditelj. Volite ga, neka osjeti ljubav, ali isto tako neka zna gdje su granice.  Naučite ga da razlikuje dobro od lošeg, naučite ga da loše stvari ne mogu proći nekažnjeno. Naučite ga da cijeni prave vrijednosti kako bi mogao da cijeni sebe i ljude oko sebe. Nije dovoljno samo da ga pošaljete u vrtić, u školu, na fakultet, da drugi vode računa o njemu i njegovom odgoju, potrudite se da vi što više učestvujete u tome. Jer upamtite, vi ste njegov korijen i njegovo stablo. Grane će izrasti, listovi će se razlistati lako ako je korijen zdrav… U tome je sav smisao, zar ne?

Aleksandra

 

aleksandra.dukic@amazonke.com


Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Comments

komentari

Protected by Copyscape