Tišina je veoma glasna…

Ponekad mogu biti strašno komplicirana. Ako mi nešto ne paše, mogu se svađati do besvijesti, a kad odlučim da je nešto otišlo preko svake mjere i više nemam ni volje, ni želje vraćati se na tu besmisao – onda ću šutjeti. Moja šutnja može biti veoma duga i veoma teška… onima od kojih šutim. Neću ih voljeti manje. Neću o njima misliti loše. Ali ću šutjeti.

Postoje ljudi s kojima moja šutnja preraste u godine. I dalje ih volim. Želim im samo najbolje. Ali više ne postoje čak ni načini na koje bi mogli komunicirati. Ne krećemo se u istim krugovima. Nemamo se na Fejsu… nemamo na Viberu… a brojeve smo davno obrisali. Zaobilazimo se. I volimo se na daleko i tiho.

Nikada nećemo o sebi međusobno pričati ružno. Jer nemamo zašto. Ali se nećemo potruditi naći na kavi, zagrliti i probati krenuti ispočetka. Odlučili smo da to nema smisla… ili je bolje reći da sam to ja odlučila? Rekla sam već da mogu biti strašno komplicirana.

Mogu se davati beskrajno. Mogu voljeti, mnogu brinuti, mogu opraštati. Mogu… zbilja mogu. Do jednog trenutka. U tom trenutku na površinu izbija moja lavlja narav. Postanem vrlo glasna i vrlo maštovita u biranju izraza, kojima bez milosti rešetam oko sebe, svakog tko se spletom okolnosti nađe u blizini. U tom trenutku ne brojim kolateralne žrtve. I ne zaustavljam se dok silina mog bijesa ne zgromi kog treba zgromiti.

Sutradan mi je žao onih koji su nevini dobili po nosu. A oni koje sam zgromila – oni idu na ignore listu za vječnost. I tamo prebivaju. Zajedno sa svim potencijalom našeg odnosa, za kojeg nikad nećemo saznati kako je divan možda mogao biti… da sam još samo jednom zažmirila ili da su samo jednom pogledali i zapitali se, jesu li možda u svojim postupcima ipak otišli predaleko?

Oni koji su doživjeli i preživjeli takav trenutak, vjerojatno su na toj ignore listi. Tamo im je lijepo, toplo i tiho. Imaju puno prostora za razmišljanje, ali minimum za manevar. Mogu pokušati pomaknuti bedeme koje sam sazidala, ali kad sruše jednu ciglu, pojavit će se mali goblini i odmah nadozidati tri nova reda. S jedne strane zida ostat će srce, s druge strane stajat će ego. Onaj zlobni dio svakoga od nas. I slavit će – pobjedonosno.

Nitko se od nas neće osjećati dobro, sa svoje strane zida, ali znat ćemo, kada pogledamo istini u oči, da je tako najbolje. Jer ako se ne vidimo i ne čujemo, više se ne možemo međusobno povrijediti. Ako ne možemo zajedno, onda je to na kraju i najbolje rješenje.

Ne možeš sa svima naći zajednički jezik. U nekim odnosima kompromisi, isprike i ponovni pokušaji ne pomažu. Ne pomaže ni da se iz korijena promijeniš i postaneš netko tko je baš po njihovim postavkama… jer i tad bi ti zamjerili trud i prilagodbu. I opet bi se na kraju našli razdvojeni debelim bedemima. Zbog toga je bolje raskrstiti prije, no kasnije. Riknuti bijesno i završiti taj cirkus.

Bolje je. Boli ali je zaista bolje.

Jesam li vam rekla da sam komplicirana? 😉

Marija Klasiček

marija.klasicek@amazonke.com 


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Comments

komentari

Protected by Copyscape