Pazi šta želiš…

Počet ću od sredine, drugačije ne znam. Početak cijele priče je ionako nestvaran. Kraj? Hm, još nismo došli do kraja.  Možda ni nećemo…

Tu sam, bit ću tu. Čekati.  Da se sve posloži, raskopa, pa ponovo padne gdje treba.  Vremena imam, pametnijeg posla, osim života, ionako nemam. Imat ću razumijevanja, volje, želje. Bit ću ti podrška, ona glasna kad trebaš, ali i ona iz sjene kad nikog nećeš htjeti pored sebe. Dok čekam ću se pripremati na tvoj odlazak, jer otići ćeš, zar ne?

Svi su otišli do sad.  Život je težak i nije baš pravedan. Vjerujem da za sve ima svoje razloge. Da li sami krojimo svoju sudbinu ili je unaprijed napisana, nemam pojma. Ne pitam se više, ne da mi se razmišljati o nečem što ionako nema odgovora. Svatko sam bira kako će shvatiti život. Kako će gledati na ljude i situacije. Volim to gledati iz kuta s razmišljanjem da je svatko tu sa svrhom. Ne računam da će me baš svi
povrijediti i otići. Da, bojim se toga. Ali i ja sam nekad nekome otišla, povrijedila i nestala. Tako to valjda ide.

Da se vratim na nas. Mi. Divno zvuči. Da li je ostvarivo i moguće? Vidjet ćemo. Da je neshvatljivo i čudno, je. Da se bojim da ćeš i ti otići, da, bojim se. Pokušavam shvatiti zašto? Čega me strah? Neće se desiti ništa nepoznato. Ništa što već nisam osjetila. Svaki odlazak je bolan, izbaci nas iz navike, kolotečine. Malo boli srce, malo glava i tako naizmjence dok ne prestane. Lako, zar ne?  Toliko puta sam voljela i bila sigurna u to da nakon svih promašaja ne vjerujem više ni sebi, a kamoli tebi ili nekome drugome. Nije u tebi problem, u meni je. Kako otrcana fraza, a trenutno tako istinita. Dogodio si se kad ne treba, kad sam odlučila da ne postoji ljubav. Ne postoji tamo netko „savršen“ i samo za mene, netko tko će me voljeti i u onim lošim danima. Ne postoji onakva ljubav kakvu sam priželjkivala, kakvoj sam se do sad nadala.

Napokon sam odustala i prihvatila, namučila se i naplakala. Uvjerila samu sebe da nema to što ja želim.  I to sve uzalud?! Nije fer, stvarno nije. Nije fer da dođeš i pokažeš mi da nisam u pravu, da mi pokažeš da sve o čemu sam sanjala itekako postoji. Da postoji netko koga zanima kako sam i što radim, kako sam provela dan? Da nemam potrebu svoj ego stavljati ispred svega. Dosta mi je ega, kako mojega tako i tuđega.

sandlove

Imam potrebu otići, maknut se. Ne zato da testiram tebe ili tvoje osjećaje. Ionako smo si došli u pogrešno vrijeme. Neplanirano skroz. Tu smo…

Nemoguće je da mi toliko značiš i da pašeš. Da osjećaš sve što i ja. Da si mi se zavukao pod kožu i da mi to ne smeta.  Da voliš i želiš, da si tu. Ili je ipak moguće? To me i muči, mučim samu sebe. Pitanjima na koje mi ionako samo vrijeme može odgovoriti. Samo vrijeme nosi odgovore, kojih se toliko bojim, a opet ih želim čuti, vidjeti, osjetiti. Kako prihvatiti da ipak postojiš? Pričamo o svemu, skroz iskreno i otvoreno. Ne znam drugačije, a toliko puta me već koštala ta iskrenost i naivnost. Ne, nisam naučila biti kučka. Niti želim. Pogotovo prema tebi. Znaš da nisam sigurna u nas i da čekam da odeš, razumiješ, ne ljuti te to. Kažeš da ne ideš nigdje, ali to sam već toliko puta čula, ali i rekla. I da, tada kad to govorimo to i mislimo.

Ali nitko ne zna što će bit.

Veseliš me, zabavno mi je. Obožavam se smijati s tobom. Volim slušati tvoj glas. Umiruješ me. Volim s tobom pretumbati dan i događaje, ma volim i kad oboje šutimo.  Smiješno mi je, nervozna sam radi cijele situacije. Pokušavam se postaviti da me baš briga, koliko će trajat će trajati i tu ne mogu ništa. Čudno je to, priželjkujemo da nas neko voli, a kada to doživimo, ne vjerujemo. Ma kako i vjerovati, osjećam se kao na filmu. Ona slatka ljubav teenegera. Ne želim se skroz opustiti i prepustit. Mada mi to malo teže ide. Bojim se da ću bit povrijeđena. Mislim, nitko ti ne može garantirati da te više nitko nikada neće povrijediti, ali opet, eto bojim se. Sve mi se izmiješalo i u trbuhu i u glavi. Ne znam više što i kako. Ali znam da te želim pored nas, sada ali i zauvijek. Kako sladunjavo, smiješna sam sama sebi. I ponovo se pitam da li je stvarno? Možda je…vrijeme će pokazati. Mi i vrijeme, to sad jedino imamo. Kako god, idem protiv sebe i svog straha.

Sjest ću i razmisliti…

Alisa
[email protected]

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like