Ona druga strana blagoslovljenog stanja…

Jasno mi je da sam vjerovatno nepodnošljiva. Nervozna. Možda deprimirana, malčice naporna. Toliko je emocija da tačno ne znam koju da više navedem koja bi tačnije opisala. No, da pitam ja vas kako bi se vi osjećali da konstantno nosite “teret” ispred sebe, da ne možete da se sagnete, da ne vidite svoja stopala, da ne možete da sjedite, da hodate, da stojite, da ležite, pa se prevrćete kao foka, samo da bi uspjeli dignuti svoje dupe sa kreveta. Eto, to vam je realnost blagoslovljenog stanja.

Sve mi želimo dijete. Sve maštamo o tome, sanjamo, to je nešto najljepše, najdivnije, najčistije i sve je to istina. No, ono što je takođe istina je ona druga, strana toga svega. Da bi dobila dijete, moraš proći kroz mnoooogo prepreka. Taj me “put” potsjeća na one “Warriorse” što prelaze sve one neke silne prepreke da bi došli do cilja. No, dozvolite mi da ja budem ta koja će vam iskreno reći šta je to zapravo trudnoća, te da nije sve tako divno bajno i krasno kako nam pokazuju na televiziji.

Ispočetka je sve super. Divno. Tijelo ti se ne mijenja, zapravo skoro ništa, sem što ti grudi narastu za broj ili dva, pa onda po prvi put u životu imaš sve, i struk i grudi i zadnjicu. Odlično zar ne? Super ti je. Trudna si, nemaš nikakvih poteškoća, sve možeš da radiš kao i do sada. Jedino što ti smeta je što, iako znaš da si trudna, nekako to još uvijek nemaš u sebi, jer ne osjećaš da u tebi postoji još jedno biće. To je normalno. Kako da osjetiš tu majušnu sićušnu tačkicu? Pomalo ti je krivo, jer misliš da želiš da osjetiš neke pokrete, nekakve znakove da je stvarno tu, no dobro, ideš dalje i iščekuješ naredni mjesec. Gledaš oko sebe, pitaš se da li ljudi primjete, da li se već vidi stomak, i ostaneš razočarana kada shvatiš da baš niko nije primjetio tu ooogromnu promjenu u tvom životu. Tako prođe mjesec.

E nisam spomenula čika doktora! Da naravno, sada kod ginekologa ideš češće nego inače, što znači mnogo više tih neugodnih trenutaka nego što si ih ikada imala prije. Ide idući mjesec. Počinješ da osjećaš slabost, mučnine, konstantno si umorna i iscrpljena, usporena i nikako ne možeš da stižeš da pozavršavaš sve svoje uobičajene obaveze. Pomisliš kako ti se toliko spava da bi mogla da prespavaš život. Onda mukaAAAA, pa želudac, glava. Sve se spoji, i sve boli, i sve je grozno. Pogledaš svoj ravan stomak, i nikako ti nije jasno kako jedna majušna tačkica može toliko da boli. Prva tri mjeseca su najkritičnija. Ništa se ne vidi, a ti osjećaš haos. E onda dolazi četvrti. Tad se već možeš opustiti jer je beba sad sigurnija u tvom stomaku, dobro se učvrstila i ti konačno možeš da predahneš i počneš da dišeš ,jer su sada šanse za pobačaj sve manje i slabije. Da, koje olakšanje. Bila je to jednostavno prevelika količina stresa.

Četvrti mjesec je skroz okej. Osjećaš se odlično. I dalje imaš ravan trbuh, zgodna si, lijepa, i imaš bebu. Može li bolje? No, priželjkuješ stomačić. Pitaš se zašto ga još uvijek nema? Da li je to normalno? Počinješ da brineš, da se nerviraš, da se sekiraš. I tako u krug. Svi ti kažu da je to sasvim normalno, jer si takve građe, no tebe naravno ništa ne može da razuvjeri.

Stiže peti mjesec. E sad se već nešto malo i nazire. Sve ti je preslatko, gledaš u izloge sa bebi odjećom i opremom, sva si se uživila u ulogu trudnice i ponosno pokazuješ svoj majušni stomačić koji se jedva primjećuje. No, onda te iznenada pogodi ona strelica nemira, pa počinješ opet da brineš. Pitaš se da li unosiš dovoljno vitamina? Da li su tablete koje ti je doktor prepisao dobre, da li treba da se krećeš ili miruješ.. Tražiš forume kao sumanuta, čitaš iskustva, pa se istraumiraš, pa se smiriš i tako u nedogled. Čas si nervozna, čas si mirna kao bubica. I nemaš pojma, apsolutno nemaš pojma šta da uradiš i kako samoj sebi da pomogneš. Ide šesti mjesec. Sad se već tvoj mali stomačić zaobljuje i primjeti se. No i dalje je nekako malen, pa se pitaš da li je to u redu. Ipak si punih pet mjeseci trudna, a treba se čovjek dobro zagledati u tebe da bi shvatio da si trudna. Neko ti čak i ne povjeruje, pa moraš vaditi onaj svoj trudnički karton kako bi dokazala da si trudnica. Da li je u redu da je stomak tako mali? Da li je sve u redu sa bebom? Da li je ona premala? Možda si ti presitna pa beba nema prostora da se razvija. Ma svakakve ti misli kolaju kroz glavu, postavljaš suvisla i glupa pitanja na koja sama daješ još gore odgovore. Onda se on ili ona pokrene u stomaku, i tad sve sjedne na svoje mjesto. Tad si najsrećnija osoba na svijetu, pa počinješ da dežuraš sa rukom na stomaku priželjkujući da se beba opet javi. Postaješ teža i ide sedmi mjesec. Sad imaš stomak. Nije velik, ali imaš ga. I beba se pomjera sve češće. Stavljaš ruke da osjetiš i tražiš od drugih isto. Nije ti jasno zašto oni nisu oduševljeni kao ti, ne uzimajući u obzir da oni nikako ne mogu da osjete što i ti, no briga te. Tvoja beba je sad tu i super.

Ide osmi mjesec. E tu počinju problemi. Stomak raste, svaki dan je sve veći i veći. Postaješ teška, postaješ troma. Umorna. Više ne možeš da skakućeš kao ptičica i radiš sve što si radila. Sada moraš da usporiš, da staneš, da sjedneš, da legneš. Bebino ritanje više nije blago milovanje, sada su to žešći udarci kao da igra ragbi u tvom stomaku. Samo gledaš u stomak kako se prebacuje sa jedne na drugu stranu, kako neke izbočine se pojavljuju na mjestima gdje si mislila da ti je želudac, ili rebro. I zaboli, ala ne da zaboli ali ti se opet smiješ, drago ti je, jer je tvoja beba dovoljno jaka da ti zada takav udarac.

Svaki dan ti je sve teži i teži. Ako se pogledaš u ogledalo nećeš vidjeti više onu djevojku koja si bila, što ti teško pada, no tješiš sebe kako ćeš ponovo biti ona stara kad rodiš. Počinješ da se pripremaš za bebu, kupuješ stvarčice, pripremaš sobicu i krevetac, odjelca, pelenice i sve ostalo. Jer nikad se ne zna kad će mali gospodin odlučiti da izađe.

Postaje ti toliko teško nositi toliki stomak, da iscrpiš svu snagu koju imaš dok siđeš i popneš se uz stepenice. Beba se rita toliko jako da ti ponekad suze krenu od siline i jačine udarca. Sad se već počinješ moliti da što prije izađe, jer ne znaš šta bi od sebe. Ne možeš da se namjestiš, ne možeš da spavaš, da hodaš, da ležiš, da stojiš, da sjediš. Oko tebe hiljadu i jedan jastučić no ti i dalje kao da si na kamenju. Odbrojavaš dane, i više se ni ne plašiš poroda jer ti je došlo više preko glave i samo želiš da tortura prestane i da svoju bebu uzmeš u ruke.

No i to prođe. Sve su to neke slatke muke. Slatki bolovi, i sve to moramo proći. Nema ljepšeg buđenja, od onog kad se tvoja bebica protegne u tvom stomaku pa te udari u mokraćni mjehur da se tebi momentalno zavrti i moraš da trčiš do wc-a. Nije lako, nimalo. Ali vrijedi. Svaki taj trenutak koji si prošla, vrijedi. Vidjećeš i sama, kada ti donesu tvog anđela u tvoje ruke…

Aleksandra

aleksandra.dukic@amazonke.com


Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Comments

komentari

Protected by Copyscape