I meni se događa život…

Ne ide iz mene. Ne idu riječi. Teške su. Osjetim ih kako stoje u grlu i na vrhu jezika. Ali preko usana ne prelaze, prsti ih ne mogu otipkati. Toliko sam umorna. Od života.

Mrzim glumiti kako je sve super. Mrzim stalno biti ona koja može i ona koja zna, ona koja ne smije biti umorna, ona kojoj ne smije biti preko glave posla. Ona koja treba uvijek biti nasmijana i čeličnih živaca. A kako? Može li mi netko reći kako? I meni se dogodi život svaki dan. I opali me posred nosa. Imam probleme, obaveze, ljude koje volim, ali me ne razumiju, a trebaju. I trebaju moje vrijeme i moju snagu. Sve to dovodi do toga da legnem sve kasnije, ustajem sve ranije i sve sam umornija. Imam sve manje razumijevanja i sve češće moram glumiti, dok bih najradije nekome opsovala, onako zdušno. Opalila šakom po stolu i sve k vragu poslala. Tako se osjećam. Tako mi je valjda pao grah… ili netko prorokovao. Tko god bio, rado bih mu sad rekla dvije tri o njegovim proročanstvima i uplitanju u tuđe horoskope.

Mislim da zapravo ne tražim puno. Dan ili dva. I u njima malo mira. Da telefon ne zvoni konstantno, da nije neko non stop obješen na zvoncu, s nosom pritisnutim na vrata, brojeći mi koliko ću se brzo sjuriti niz stepenice i nacrtati onaj lažni – „Ma super sam, da, baš mi je drago da si sad došao…“ – taman tih jebenih pet minuta kad sam napokon sjela nešto pojesti. Ma super mi je to, što svaki, ali baš svaki jebeni put – pogodiš trenutak. Voljela bih dan, u kom će ostatak svijeta zaboraviti da postojim i ja ću zaboraviti da iza vrata postoji svijet. Ali to je nemoguće. Svijet je tu i uporan je. Ulazi u svaku poru mog bića i mog života (i horoskopa). Donosi nabrijane ljude, čudne susjede, zahtjevne prijatelje, lokalne pijance i tračere, familiju, nabrijanu obitelj… i ostalu tugujuću rodbinu, zajedno s kućnim ljubimicima i dječjim bolestima.

I svi oni su tu, spremni da mi kažu nešto „silno važno“ u trenucima kad nešto zaista važno čeka na mailu, mobu, u omotnici na stolu. I zbog toga bih samo htjela reći da niste najvažniji – svake sekunde, svakog dana. Vaše frizure, manikure, poštari, pms-ovi, bivši, sadašnji i budući dečki, cure, ljubavnici i slučajne afere. Vaše problematične susjede, tračljive sestre i kolege s posla, nepravedni šefovi i doktori bez razumijevanja. Nisu najvažniji, jer znate što – i ja ih imam. Daaa. Ma tko bi rekao. Svi mi ih imamo! Svi mi imamo ovo čudo koje ne razumijemo, a zovemo život. Sa svim njegovim dražima i svim njegovim kaljužama. I svi se s time nosimo kako znamo i umijemo. Nije nam lako. Često ne ide, zaglibimo, posrnemo, padnemo ili se jednostavno vrtimo u krug. Hodamo lijevo desno s milijun i jednim upitnikom iznad glave, koji kad nešto riješimo na tren postanu uskličnici dok se ne pojavi nova svita upitnika. I tako funkcioniramo.

Zbog toga, uzimam svojih dan ili dva ili čak pet. Pomno ću birati hoću li se javiti na mobitel zbog neke „ultra hitne i bitne stvari“ i neću se sjuriti niz stepenice kad dođete nenajavljeni… Možda jednostavno ni neću biti kod kuće.

Marija Klasiček

marija.klasiček@amazonke.com


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Comments

komentari

Protected by Copyscape