Ne cijeniš me dovoljno. Nisi svjestan moje vrijednosti. Vrednuješ me prema onom što vidiš. Vrednuješ me prema kosi, frizuri, dupetu i grudima. Vrednuješ me prema crtama lica. Ako sam lijepa kažeš da vrijedim. A ja vrijedim i kad nisam lijepa, samo ti to ne vidiš. Ne vidiš da kuća u kojoj živimo stoji na meni, da sam ja njen temelj. Ne vidiš da djeca koja rastu su produkt mog truda. Ja sam ih donijela na svijet. Ja sam ustajala svaku noć po nekoliko puta, hranila, presvlačila, stajala pored krevetca i osluškivala kako dišu jer mi je moj majčinski instinkt onako bez ikakvog razloga govorio da ne diše pravilno. A disala su i   i spavala poput anđela. Ja bih se svejedno trzala i kad nisam čula njihov plač. Trzala i osluškivala, zatim ustajala i pokrivala ih.

Bio si i ti tu. Znam da jesi. Ali si spavao jer rano ustaješ da nam doneseš novac u kuću. I to je u redu. Tim novcem si nas hranio, tim novcem si nam kupovao sve potrebno. Ali nije u redu to što se tvoj posao vrednuje, a moj ne. Nije u redu to što bi dolazio kući umoran i čekao bi te gotov i serviran ručak, djeca nahranjena i čista, kuća sređena, veš opran i opeglan, a ti bi vidio od svega toga da supa nije dovoljno slana. Nije u redu to što bi mi nabacio da sam se udebljala i da bi trebala malo na dijetu. Nije u redu to što si ispod oka gledao druge zgodne žene, misleći da ja to ne vidim, ne primjećujem. Što znam da si ih želio bez imalo grižnje savjesti jer muškarac si, a eto tvoja žena nije više lijepa i zgodna. Ne stigne se našminkati, ima par kilograma viška i najčešće je viđaš u trenirci i pidžami. A ponajviše nije u redu to što nisi svjestan da sam kilograme dobila donoseći tvoju djecu na svijet i da se jedva stignem umiti da bi ti i naša djeca imali ugodan dom. Skuhano, čisto i oprano. Nije u redu što ne znaš koliko se hapica prospe po meni i koliko povraćki očistim sa svoje odjeće. Nije u redu što ne znaš moje vrijednosti. Što ne vidiš kako lijepo kuća izgleda za praznike. Kako lijepo miriše. Što ne vidiš tu trpezu koja je mojih ruku djelo. Što ne vidiš da sam usprkos podočnjacima od nespavanja ipak raspoložena i smijem se. Od srca se smijem. Jer mi ništa nije teško. Za tebe i djecu, za naš dom mi ništa nije teško. Ali mi je teško i boli me što se ne zapitaš kako uopće sve to stignem. Kad?

Teško mi je što me uzimaš zdravo za gotovo. Teško mi je što ti ja moram govoriti o tome koliko vrijedim i koliko si sretan što me imaš. Teško mi je jer je ipak tebi teže. Ti donosiš novac, ti radiš, ti si umoran. A ja, ja ništa ne radim i ja nikad nisam umorna. Teško mi je jer je tebi teško što samo jednom ili dva puta sedmično možeš izaći s prijateljima na piće, jer je tebi potrebno svaki dan da se opustiš. Teško mi je što mene moje prijateljice mogu posjetiti samo u kući jer doista nemam snage da dva sata spremam sebe i djecu, pakujem hapu, pelene, omiljene igračke radi jedne kafe i šetnje od sat vremena jer više izdvojiti ne mogu. Jer te kafe znače da ja ustvari svoju prijateljicu neću ni vidjeti jer moram da hodam za djetetom, otimam mu pepeljare iz ruku, tješim ga kad zavrišti jer mu ne dam da mi prospe kafu i baci šalicu na pod. Teško mi je što kad odlučiš da pričuvaš djecu da bih na miru popila kafu s prijateljicama, zoveš me čim iskoračim iz kuće i pitaš kad se vraćam jer eto i ti bi imao nešto obaviti. Teško mi je što svaki put kada negdje idemo, ti stojiš na vratima i govoriš da požurim jer za Boga miloga koliko mi to vremena treba za spremanje, a nisi vidio da sam prvo spremila tebe, djecu, spakovala sve potrebno, pa tek onda počela sebe spremati. I onda bi htio da imaš zgodnu, lijepu i dotjeranu ženu. Htjela bih i ja ali za to mi ipak treba tvoja pomoć.

Ali i ovakva, s ovom neurednom punđicom, u trenirci, s par kilograma viška ja vrijedim mnogo. Mnogo više nego što ti vidiš i što ćeš ikad vidjeti.

Teško mi je jer bi morao ostati bez mene da bi vidio koliko moje prisustvo u tvom životu znači. Što bi tek onda shvatio da tim novcem koji doneseš ne bi mogao platiti ni jedan moj radni dan. Što bi tek onda shvatio koliko moje ruke praznine ispune, topline donesu i ljubavi utkaju u svaki kutak našeg života i da je moja vrijednost neprocjenjiva.

Ilda Dedić

[email protected]

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari