Zima – magična kraljica…

Zima se vukla ulicom, kao starica bez volje i snova. Lelujala se sama, ohola, nezainteresovana za život oko nje. Navirivala se u izloge i promatrala rumena lica ljudi, okupljenih oko stolova. Znala je da će danas svi kititi svoje jelke i slati dobre želje u svijet. A ona će opet biti sama. Baš kao i ova studen, na pustim granama drveća oko nje.

Tko li joj je uopće dao takvo ime? Zima – najhladnije i najusamljenije godišnje doba. Ipak, ona je svojim nevinim, bijelim njedrima čuvala DUH BOŽIĆA, najljepše pjesme koje kao da su nebeski anđeli skladali i ispjevali, najljepše čestitke koje čovječja usta izgovoriše, najtoplije zagrljaje. I kad bi njene oči iskrom zaiskrile – nije to bila oštra studen, već LJUBAV koja se nastanila u njenoj nutrini, briga za bližnjeg, lijepa riječ, osmijeh dobrote. Ipak, znala je ona da je njeno da bude hladna. Da joj je određeno da bude tu gdje jeste, da okružuje svijet ledom. Čak ga je naučila voljeti.

Ona bi uvijek dolazila kada bi na kalendaru ostajao još samo jedan list, kad su svi topli dani već bili pospremljeni u album sjećanja, odjeveni u miris proljetnog cvijeća, osunčani suncem juga, okićeni zlatom jeseni. Ona bi dolazila onako odvažna, naizgled hladna, u krinolini od snjegova. Obožavala je svojim prstima, kao dobra vila, štipati rumene obraščiće razigrane dječice i svojim rukama od bijele čipke sakrivati zaljubljene parove. Obožavala je zavirivati u tople domove u kasne noćne sate dok se svjetla okićenih jelki i vatra iz kamina, poput čarolije, razlijevala svijetom.

Znala je, da koliko god bila hladnokrvna i mračna, ispričaće najljepše priče, najradosnije uspomene, oživjeće emocije zbližavanja i empatije. Baš tu, usred svega što bi ličilo na ledene tišine krećala je magija. Magija malih ljudi koji će poželjeti da odrastu i sanjaju važne snove. Magija već sasvim odraslih koji će biti zahvalni na kruhu i zdravlju. Magija ljubavi, koja je eto ovih dana protkana u svako živo biće ponaosob.

Zima. Magična ledena kraljica živosti.

Čak je i zavidjela ljudima ponekad, zavidjela im je dok je provirivala u njihove malene kućice i posmatrala ih kako sjede okupljeni za kuhinjskim stolom i pored tople vatre. Znala je da su tu, svi skupa, baš njenom zaslugom, iako toga često nisu ni svjesni. Zbog toga bi ponekad tužno uzdahnula. Rukom bi lagano mahnula i obasula njihove prozore najljepšim siluetama satkanim od inja. Željela je i ona svoj dom, svoje novogodišnje okićeno drvce, nešto za sebe. U tim trenucima, rukom bi zamahnu ka obližnjim granama i svaku ponaosob bi okitila po svojoj volji.  Grane bi se malčice spustile od težine inja i leda na sebi i stvorile bi predivnu idilu. Uvijek bi zadovoljna učinjenim. Nigdje nije bilo ljepšeg drvca, ljepšeg prizora i ona je to znala. Nestrpljiva, čekala bi da naiđe neki prolaznik, da vidi njezina djela i da se divi sa njom svemu što je napravila. Čak se i osmjehivala čekajući. No, samo su rijetki znali prepoznati njenu čaroliju.

Znala je ona da bi na njeno ime djeca počela  skakati od radosti, a ona bi na njihovu radost odgovarala poklanjajući im gomile snijega za igru. No znala je i da odraslog čovjeka ne čini sretnim, jer on nije shvatao da je možda hladnoća u njimu učinila da i njena čar bude uništena. Tražio je opravdanje za sebe i svoju samoću. Njegovo srce bilo je prazno i hladno, a u zaborav je pustio svoje mlade dane i igre na snijegu, poljupce ispod ulične lampe, držanje za ruke, ispijanje toplog čaja u društvu svoje ljubavi. Sve je zaboravio taj odrasli čovjek. Zima je u njemu budila loša sjećanja, bolne rastanke i gubitak voljenih. Nije shvatio da mu baš ona daje tu mogućnost ponovnog zbližavanja i novog početka. Jer svaki kraj nije ništa drugo do novi početak.

Jer u tom i je bila cijela bit. Ma koliko god da asocira na hladnoću, zima je rado otapala i najveće sante leda pružajući ruku, gledajući milo i poklanjajući zagrljaj svima koji su to željeli.

Čovječe, pa pokloni i ti njoj ljubav, dopusti joj i da zaviri u tvoju toplinu doma. Pokloni nekome nešto i izmami mu osmjeh na lice. Pokloni mu bilo što ili sve što imaš. Ljubav. To je jedino na svijetu istinski tvoje. Zagrljaj. Daj sebe ne očekujući nagradu ni zahvalnost. Samo daj i biće ti dato. Daj se, kao da si tek rođen pa ne znaš ništa o hladnoći svijeta. Daj se, kao da si tek naučio hodati, pa su ti koraci čisti i krhki kao prvi led u lokvici. Daj smijeha, kao da još nikad nisi zaplakao. Daj snova kao da su svi snovi svijeta već ispunjeni. I ne prestaj sanjati!

Nažalost, zima je znala da odrastao čovjek to umio.

Zima, ta čarobna dama, u dugoj kristalnoj haljini, staklastog ali brižnog pogleda, kraljica s krunom od inja i žezlom skovanim u najljućim olujama, prostire svoj plašt, dok sjeda na tron svijeta. Velika je baština njena. I teško breme na ramenima. Toliko neshvaćena ostaje, ta nježna dama u bijelom. A ustvari se samo trudi da nam pokaže da smo tu jedni zbog drugih. Jedni bi drugima svaki dan trebali učiniti blagdanom. Jedini bi druge trebali voljeti, grliti, nesebično praštati i naša bi srca trebala gorjeti od plamena ljubavi, dovoljno moćnog, da sav leda svijeta rastopi.

Story by Amazonke.com

 


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape