San novog dana…

Pahulje su veličanstveno plesale pod raskošom uličnih svjetiljki okićenih božićnim lampicama. Na horizontu se nazirao trg sa velikom jelkom užarenom sjajem zvijezda. Blještavi osmijesi se nisu prestajali širiti od čovjeka do čovjeka, od lica do lica. Uistinu graciozan zimski dan. Slatki glas vesele djece se prostirao poput lista nošena vihorom.
Glas jednog djeteta ne bi u istom tonu poput drugih. Njemu osmijeh ne bi blistav, njegovo srce je ono što je blisatlo i bliještalo u zimskoj noći. Da je njegova duša mogla izaći na vidjelo, žarila bi jače od svih božićnih lampica na svijetu koje bi skupili na jedno mjesto.
Hladne je ručice čvrsto skupljao ispod oskudnog kaputića koji je nosio. Noge su mu bile promrzle, no nije mario. Zima je bila njegovo omiljeno doba godine i on nije žalio što nema neku topliju bundicu, što nema čitave čizmice ili što mu je kapica na nekoliko mjesta već poderana. Jedino za čim je žalio bilo je njegovo vlastito božićno drvce koje nije imao sa čim da okiti. Zato je i bio tu, među svom tom djecom, među svim tim lampicama koje su bliještale i svjetlucale, ispunjavajući to njegovo malo srce više no išta drugo na cijelom svijetu. Zato je taj dan i pobjegao iz sirotišta. Vratit će se sutra. Zažmirio je i udisao miris kolačića sa cimetom koji je dopirao odnekud. Pogledao je u prozor obližnje zgrade i zamislio neku vrijednu ženu kako ih marljivo sprema i bio je sretan što neko ima tu sreću da ima majku koja bi mu to spremila. I njemu bi njegova, da je još živa. Sjećao se koliko je ona voljela Božić. Na kraju krajeva, uoči Božića je rodila i njega. Gabriel se sjećao kako je brižljivo cijelu godinu štedjela da bi tih dana mogla da mu pruži najljepše dane. Sjećao se džempera koje bi plela umjesto poklona. Svake godine bi dobio po jedan. I ovaj što ima na sebi sada, crveni sa velikim irvasom na grudima, ona je isplela. Već je omalen, ali njemu je najdraži. To je bio njen posljednji poklon. Majka bi naredila ocu da ode usjeći drvce, pa bi ga ona okitila sljezovim kolačićima, trakama koje bi sama napravila od ko zna čega te šišarkama koje bi obojala. Nisu imali mnogo, no ona je činila da sve da izgleda kao da imaju sve. I doista, tako je i bilo. Sjećao se, dok je majka bila živa, imao je sve.
Opet se vratio u realnost i gledao oko sebe. Znao je da bi se ona veselila svemu što on sada vidi i to mu je dodatno ogrijalo maleno srce. Znao bi da bi i njeno srce zatreperilo da sad stoji sa njim i posmatra tu veliku jelku. Znao bi isto tako da bi iskopala koji novčić iz svog istrošenog kaputa i kupila mu vruću čokoladu od čikice sa brkovima na tezgi pored. Osmijeh mu se raširio rumenim obrazima. Da, takva je bila njegova majka. Baš kao ova jelka, baš kao ovaj Božić. Savršena. Dok je tako stajao obuzet mislima o majci koje su mu grijale srce, osjetio je nečiju ruku na svom ramenu. Okrenuo se i vidio poznato lice koje mu se blago smiješilo. Bila je to dobra prijateljica njegove majke koja je uvijek bila uz njih. Nije ni ona imala puno, ali je imala veliko srce i uvijek bi pronalazila koji novčić da majci pomogne u najtežim danima.
– Znala sam da ću te ovdje pronaći, prozborila je tiho.
Prigušeni glas koji je dopirao iz blagog lika probudio je sjećanja na vrijeme kada je majka bila tu. Lika koji je bio tu za njegovu majku, lika koji je tu sada i za njega, povremeno, barem kada je najpotrebniji. I kada se najmanje nada. Njegove okice su gledale u umirujuću pojavu majčine prijateljice uz povremeno osvrtanje na sjaj i šarenilo kojim je u tom momentu bio okružen. Odjednom, pred njim se našla topla čokolada i nekoliko ukrasnih kugli. Sjajnih, blještavih. Onakvih kakve bi se mami sigurno svidjele.
– Sretan Božić, dječak je izgovorio tiho, skoro šapatom, dok se suza slijevala niz njegovo lice. Bog zna da li za majkom ili ovaj put je to suza radosnica. Ali, ja nemam drvce na koje bih stavio ove ukrase.
– Imaš. Pokazat ću ti. Dođi sa mnom.
– Ali, znate da nemam. U sirotištu imamo jedno zajedničko, ali ne bih volio da ove kugle stavim tamo. Bojim se da će ih druga djeca uzeti.
– Neće, vjeruj mi. Sačekaj još malo i vidjet ćeš. Hajde, popij tu toplu čokoladu da te malo ugrije.
– Ali…, pokušao je protestirati.
– Hajde, hajde… Psst!, rekla je nježno. Badnji dan je. Znaš da je vrijeme čuda.
Dječak je duboko uzdahnuo i pomislio u sebi da je u čuda već odavno prestao vjerovati, još od onog dana kada je majka preminula i kada su ga smjestili u sirotište. Tada ugleda još jedno poznato, ne baš tako drago, lice kako im se približava. Nosila je dugi, sivi kaputi, baš kao i onaj dan kada ga je odvela. Otada je mrzio sivu boju.
– Zašto je ona ovdje? Već me jednom odvela iz kuće. Sad je opet došla da me odvede? Želim ostati ovdje. Želim gledati drvce. Nisam pobjegao zastalno. Samo sam želio….
– Gabriele, prestani, molim te. Ona nije zla. Tada je uradila ono što je morala. Sada, ona nam donosi Božićno čudo.
– Ona?
– Da. Ti znaš da ja nemam djece?
– Da.
– Znaš da sam često tvojoj majci zavidjela što ima tebe?
– Ne, nisam to znao.
– Još od momenta kada je tvoja majka preminula, moj suprug i ja smo pokrenuli proces usvajanja. Pogriješila sam što ti nisam ništa prije rekla, ali nažalost, potrajalo je duže nego što smo mislili da će. Ipak, gospođa koju tako smrknuto gledaš nam je danas javila da smo prihvaćeni kao tvoji skrbnici. Prvo privremeni, a onda i, ako se budemo dobro slagali, stalni.
Ali ipak, nisam te pitala, želiš li ti nas?
Dječak je zbunjeno gledao u nju. Znao je da je njegova majka jako voljela tu ženu. Znao je i da je on na neki način voli. Ali, da se on sad preseli kod njih? Pa on ne poznaje ni njenog supruga. Je li to znači da će imati i tatu? I zašto bi oni željeli dječaka od deset godina?
– Vi biste bili moja mama sad?
– Gabriele, dušo, znam da si zbunjen. Ja ti neću moći zamijeniti majku, nikada. Niti to želim. Moj suprug i ja samo imamo previše ljubavi i voljeli bismo kada bismo ju podijelili s tobom. Kod nas nećeš imati mnogo, ali imat ćeš dom, imat ćeš uvijek topao obrok i mnogo ljubavi i osmijeha. Obećavam ti.
– I Gabriele, šta kažeš?, najzad progovori i gospođa u sivom kaputu.
Dječak nije shvatio da su se suze već slijevale niz njegove obraze. Naravno da je želio dom. Želio je da ga ta divna teta grli i priča mu šale. Da izađu skupa prošetati. Ne bi mu trebala ni topla čokolada.
– Da, želim, promuca on kroz suze i zagrli gospođu sa najtoplijim osmijehom.
– Hajde, idemo staviti te sjajne kugle na tvoje novo božićno drvce.
Ona mu obrisa suze, uze ga za ruku i skupa krenuše ka novom danu, ka ostvarenju zajedničkog sna.
Amazonke.com

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape