Kao žena…

Kao žena, kao pripadnica ženskog spola, u startu si u lošijem položaju. Nebitno koje godine da su u pitanju, nebitno koje je vrijeme u pitanju, činjenica je da su stvari takve. Ne mogu da poreknem, mnogo se toga izmijenilo što se tiče te neke muško-ženke ravnopravnosti, no neke se stvari nikad neće izmijeniti. Mi smo “slabiji” spol i to je to.

Valjda nam je predodređeno da budemo takve. Valjda je tako planirao onaj Neko ko je stvarao svijet ili smo se jednostavno tako razvili od majmuna. Ne znam, no činjenica je da me sve to užasno nervira. I taj pojam “slabiji”, na njega sam alergična naročito. Šta znači to “slabiji”? Na koji se način tumači i definiše? U čemu ste vi to “jači”? Kada se prehladite, zalijepite se za krevet, oponašajući umirućeg. Nešto vas malo zaboli, ide se na strogo mirovanje, čuvanje, paženje. A šta je sa nama? Kad je nas prehlada zaustavila, gripa, bolest, tumor ili nešto drugo?

Ma nemate vi pojma šta je to biti jak. No, reći ću ti.

Jaka je žena. Ne muškarac, žena. Ona je ta koja na svojim leđima nosi cijelu porodicu. I dijete, i muža, i roditelja i svakoga ostalog. Ona je ta koja brine o svima, koja misli za sve, koja se stara da svako od tih pojedinaca ima sve, uradi sve, stigne sve. Ona je ta koja u svojoj utrobi 9 mjeseci nosi dijete. I pored toga što joj se cijela utroba pomjera i deformiše, ona je ta koja ne prekida sa svime što je do tada radila, nego nastavlja. Nisi ti jak ako si fizički sposoban iscjepati pet metara drva ili dignuti 100kg na benču. To je obična snaga, koja ti je dana jer si muško. Prava snaga, prava jačina je u onome o čemu sam pričala. Pokušaj ti tri mjeseca konstantno povraćati, odupirati se bolovima koje osjetiš i prilagoditi se promjenama koje ti se dešavaju. Pokušaj onda naredna tri izdržati dok ti se tijelo priprema na bujanje. I pokušaj ona tri posljednja, kada više ne ličiš na sebe, kada ne možeš ni da dišeš, ni da spavaš, ni da ležiš od konstantnog lupanja, od žgaravice, od  stomaka,. Pokušaj ih preživjeti. I pored toga svega, i dalje nastaviš da radiš sve što si do tada radio. Da pereš veš, suđe, čistiš kuću, spremaš doručkove, ručkove i večere. Da dočekuješ i ispraćaš. Da brineš o svemu. Da peglaš majice i košulje. I naravno, da budeš raspoložen i nasmijan jer ti se muž vratio “umoran “ sa posla. Noću da sjediš i buljiš u plafon jer ne možeš da spavaš, a danju jednostavno nemaš vremena za to. I onda nakon toga svega, stiže trenutak poroda. S razlogom je Bog odredio da su žene te koje rađaju, jer muškarci ne bi podnijeli bol koji se osjeti prilikom porođaja.

S razlogom je žena ta koja donese na svijet to dijete. Ima logike, zar ne?

Jesam li spomenula menstruaciju? Još jedan ženski problem koji počinje sa “men”? Da naravno, na vas taj period puberteta djeluje tako da dobijete koju dlačicu i umislite sebi da ste Apoloni, naskačući na sve što hoda na dvije noge. Mi dobijemo menstruaciju! Krvarenje svakoga mjeseca! Je l’ to pravda?

Mogla bih tako u nedogled, pisati i napadati, no neću, mislim da je sve jasno. Sigurna sam da se dovoljno može shvatiti i iz priloženog. Ipak, za kraj moram još nešto reći.

Možda imaš jači stisak ruke od mog, možda. No ne možeš mi reći da sam ti slabiji spol. Onog trenutka, druškane, kada prođeš sve što jedna žena prođe u životu, e onda mi stani rame uz rame i ja ću ti čestitati. Do tada, neću da čujem!!!

Aleksandra

aleksandra.dukic@amazonke.com


Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Comments

komentari

Protected by Copyscape