Šetam ulicama nepoznatog grada, a u srcu čuvam toplinu onog svog. Mada ni onaj nije moj, samo sam ga uspomenama prisvojila. Zakopala duboko u sebi. I bar jednom dnevno isplivaju na površinu. A na površini su sjećanja. Uspomene se sjećanjima hrane. Uspomene… Ma svjesne su one da na površini prijeti koja ptica grabljivica koja samo vreba svoj plijen. Zato se brzo vraćaju nazad. U dubinu.

Šetam ulicama tvog grada, promrzlih nogu, s utrnutim prstima, šmrcajući, dok suze niz lice klize. To je zbog hladnoće, ne brini. Znam da ne bi volio da ih vidiš na mom licu. Suviše si dobar za to. Zato me pusti da i ja budem dobra i ne traži objašnjenja koja ni sama nemam. Od promrzlih ruku promrzle misli. Kažu da je dom tamo gdje ti je lijepo. A lijepo mi je tu. Ali dovoljno toplote daju ipak oni poznati sokaci. Ruku grije ona ruka u ruci. Ona ruka. Znam, nisam fer. Zato ni ne čitaš ovo.

Znaš, rekli su mi da sam tu zbog tebe!? A bojim se da samo nas dvoje znamo pravu istinu. Istinu koja boli oboje. Mene boli moj kukavičluk. Zamalterisan osmjeh. Igra iz koje ne želim da izađem, s nekim razlogom.

To znači da si ipak poseban, znaš!?

Kako znam…? Pa prosto, jer su moje igre dosad završavale na “eci, peci, pec”. Sad smo već na onome “ja sam mala vjeverica…” U njenom stilu zakopah srce negdje, izgubih ga, bi oteto… Uglavnom nemam ga.. Tražim ga, skupa s tobom. Znam, nije neka utjeha. Ali je istina. Boli to što toliko istine si spoznao. Moje istine. Imao si tu moć da sam ti servirala na početku ono što drugima nikada neće biti dostupno. Bez obzira na trud. Nekako sam osjetila to. Vidjela u tebi nešto što može probuditi dijete u meni. Raspiriti maštu. Odsanjati snove. Servirala ti je puna pažnje, kao ti onu večeru sinoć. Uživala sam u tvom pogledu, dok sam jela sa slašću. Nisi primjetio!? Nisi, tražio si onaj dio na vratu koji će me naježiti. Kao da smo samo to, jeza od dodira. I uspio si. Nasmijah se uz rečenicu “Uspio si, uvijek uspiješ.”, a ti si kroz ironiju dodao “Da, poznajem ti tijelo, još da tebe upoznam…”.

Zbunjena sam. Zato i tvoje prigovore lako podnosim. Uopće me ne boli pomisao da ću te povrijediti. Znam, opet nisam fer. Ali ti si veliki dečko. Toliko veliki da sam sigurna da bi i moj povratak na ruševine podnio jako dobro. Rekao bi da je to glupost, malo bi me mrzio, mnogo se inatio, ali prošlo bi. Odustao bi. Ko zna, možda je to ono što me boli!? Mene bi morila misao da sam te kompletnog izgubila. Ma ne, ne kao ljubavnika, već kao nekog ko bi znao završiti moju misao. Ali ti si toliko koncentrisan tražeći me da nisi ni svjestan koliko sam tu.

Svjesna sam ja da te svojim ponašanjem guram od sebe, da ne voliš igru “toplo – hladno”, ali ne odustaješ. Zašto ne odustaješ!? Znam, ne čitaš i nećeš mi odgovoriti, ali ne bih voljela da čujem ono “Stalo mi je”. Čula sam to mnogo puta bez pokrića.

Smirilo bi me “znam da daješ onoliko koliko imaš. Znam da su tvoje igre plod tvog strah. Znam da ti je srce tu, samo polomljeno na komadiće i samo trebam da ga sastavim. Polako. Iz dana u dan, dio po dio. To potrošeno vrijeme je ništa naspram onog da ću te pridobiti.” Tom odgovoru se sad nadam, dok tipkam bez pokrića.

Odgovoru onoj koja je navikla na Sizifov posao, uporno odbijajući da sahrani uspomene. Pozdravi se s njima, s onim sokakom bola, s onom ulicom dvojice braće koja padoše za badava. Briga ih za ulicu. S onim glasom koji najavljuje novu predstavu, dok se osmjehuje jer je ova s happy endom. Ona će  ipak provesti večer u zagrljaju. Odgovoru onoj koja treba da pokopa onaj ben, tek dva prsta ispod brade. Da ga ne sanja. Da živi stvarnost. Da odvažno odigra predstavu do kraja. Pa u stilu Antigone pokopa ono što je boli. Ali bez straha zbog “tragične sudbine”, popločene dobrim namjerama.

Ne podgrijavaj strah! Ubij ga i našao si me.. Formula je prosta, ali ćeš je morati izvesti sam. Ili…!? Nema ili…!

Anonimno

 

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)