Kraljici…

Nije lako pričati o osjećajima. Ne znam kako to ni raditi. Oduvijek su me učili da stisnem zube i ne plačem. Ne vrijedi. To je rasipanje sebe a neće pomoći. Progutaš. Stisneš zube i ideš dalje. I tako sam kroz život išao. Lomilo bi me ali ja bih stiskao zube i nastavljao. A onda si mi se dogodila ti. I lomila si me, pa me podizala, pa opet lomila i tako u krug. Cijela naša priča bila je kao prsten. Bez početka i kraja. Ali kraj uvijek dođe.

I dalje smo mi skupa. A nismo. Vidim te ali te ne vidim. Čujem ti glas i jasno te saslušam ali sve što ti kažem ode u vjetar. Ti jednostavno ne želiš čuti glas razuma. Tvrda si i nepopustljiva, kao kamen o koji se vazda spotičem. Imaš svoja pravila, svoje pravocrtne stavove i uvjete. Ako tako ne učinim – mi smo prošlost. A kako ne vidiš? Mi smo davno završili.

Đaba mi svi moji osjećaji prema tebi. I svo udaranje glavom o zid milijun puta i opet. Đaba popuštanje i pregovaranje i dogovaranje, kad ili će po tvom biti ili neće biti nikako. I onda se još usudiš reći da te ne volim. I da nisam ovdje. A ti si ona koja je odlučila otići i graditi stvari za oboje iz vlastite perspektive i kako ti je zgodno. Odabrala si lakši put. Pravdaš se željom za vlastitim životom. Kriviš me što smo na dvije strane. Al’ kad kupuješ stvari, ne kupuješ za dvoje. Ne planiraš za dvoje i nije ti važno ni što želim ni kako se nosim s tvojim postupcima. Odlučila si davno da ti je lakše za sve me okriviti. Znala si da ću moći nositi to breme. Nisi znala da i moja leđa mogu oslabjeti i da me teret može baciti u provaliju. Nisi znala da se ljubav može pospremiti kad shvatiš da boli do te mjere, da te polako, dan za danom iznutra jede. A ova naša ljubav ljube, mene je pojela. Pokvarila me.

Nikada više nijednoj neću biti dobar kao tebi. Plamen kojim si me opekla još bridi na koži. Ožiljci su svježi i duboki, a osjet boli prisutan, iako si nas kao udove, davno amputirala.

Tvoj otrov ne prolazi. Ta gorčina se nosi u pogledu i na obrazima. Kao prve bore što su mi se urezale u čelo. Naučila si me kakav ne smijem biti ako ikada više s nekom ženom poželim imati obitelj i dom. Naučila si me koliko se ne valja davati i kako treba zahtijevati. Naučila si me kako da budem siv, egoističan i gluh za potrebe onog drugog. Pripremila si me za život u kojem egzistiram s pola sebe i to mi je dosta.

Gurnula si me kroz obruč, natjerala da mi bude svejedno i stala sa strane, da me nijemo promatraš i čekaš da ti dotrčim, sa popisom svih tvojih zahtjeva i malim kvačicama – pregledano, učinjeno, eto sve po tvom i kako si željela. Pa da mi uvališ novi popis i grubo me odgurneš od sebe. Ali više nema. Ne dolazim. Stojiš sa strane i lagano navlačiš nervozu kao s jeseni dvorište vlagu. Lice ti je žuto i sumnjičavo dok po milijunti put izvikuješ kako ovo nema smisla i kako ti više ne možeš. Još uvijek odbijajući shvatiti da si izgubila u vlastitoj igri, splela se o vlastito klupko zabluda i trikova.

Ako ti smijem dati savjet, zadnji, onda neka bude – učini sebi što si činila meni. Kreni po redu svojim popisom. Pa kad se na prvoj stavki uhvatiš kako jecaš, onda se trgni, jer milijun puta si mi uskratila pravo da osjećam i da kažem što mi je na duši. Trgni se i nastavi dalje po redu, sve do zadnje stavke, pa do novog popisa. Tad ćeš shvatiti kako si i kada ubila nas. Svakom stavkom, svakim danom, dugim godinama svog uvjetovanja kakav da ti budem, da bi bio dovoljno dobar – kraljici poput tebe. Kraljici što ostaje na tronu puste zemlje u koju nitko ni posve slučajno ne želi zalutati.

Za kraj reći ću ti iako te ne zanima i ne želiš čuti – još uvijek nešto osjećam, nešto me veže. Nostalgija? Navika? Ne znam, ali jedno je sigurno, što god to bilo, više sigurno nije ljubav.

Anonimno

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete