Priča o dječaku…

Njegova porodica je bila lošijeg imovinskog stanja. Ali vrijedna, poštena i cijenjena u tom mjestu. Živjeli su u predgrađu, maloj mahali, gdje su komšije bile kao familija. Imao je 3 brata, 2 sestre i roditelje. Poslijeratno vrijeme, borba za posao, egzistenciju i školovanje djece.
Ali u mjestu gdje je komšija bio kao odvojeni član porodice. Kad komšija pređe na kafu, birao mu se veći i ljepši komad baklave ili najljepša hurmašica iz tepsije. Ili možda posljednji grumen sira iz kese i nezagoreni uštipci da se osoli. “Nema toga tamo preko crte”, veli njegov dedo. “Tamo kad u goste ideš, nosiš sebi sok i kolač, e moreš mislit!”
Gluho bilo!
Popisivala se djeca poginulih boraca i djeca višečlanih porodica da idu u Španiju na 40 dana. Skočio sav komšiluk i sjatio se u njegovoj kući u čudu i nevjerici, moleći  mu oca da ga ne pusti.
“Bolan, ti si puko! Đe ćeš dijete pustit u tuđu zemlju, rat si preživio, da ga nadrogiraju, ubiju, ko zna šta će s njeg uradit… Hoš li ti da ga ne vidiš?! Ko da oni našu djecu vole, jašta su..”
Očeva zadnja. Iće mali. Da se malo oporavi, svašta predevero. Nek se makar plivat nauči, vidi more, 12 mu je godina, vakat mu je.
A znate naša posla… Kako je on bio jedini takav prijavljeni, u čaršiji ga prekrižili sa spiska, a u njegovom mjestu osto upisan. Reko mu komšija iz mjesne zajednice kako stvari stoje. Al’ mu rekao da ide. Snađi se, život je okrutan, ti budi pametniji.
Komšiluk mu donio maslenice, uštipaka za puta, posudio mu rođak tene, komšija jaknu… Snašli su se i poslali dijete u svijet. S hajrom!
Pa nek ide vala, ko je sretan, ni u hali neće ostat gladan!Krenuo on tako. Putovali su činilo mu se cijelu vječnost. Došli na granicu sa Hrvatskom. Kod Splita. Kad je granični policajac ušao, on je izašao iz autobusa u wc. I nije se vratio u autobus, dok policajac izašao nije, da ga ne skonta.
I provukao se. Došli na granicu sa Anconom. Trajekt, milion ljudi, provukao se kraj nekog strendžera s biciklom. Došo carko i u Italiju. Prvi put na balkonu trajekta. Udisao more. Sol. Nacija ko na času geografije. Zadivljen. “Neću se nikad vratit kući”, obećao sebi.Iz Ancone prema Cannesu, brojeći djecu, vrisnu vodička ” Imamo dijete viška, stanite!” Zaustavi se autobus negdje u  nedođiji, gdje se u daljini nazirala benzinska pumpa sa desne strane, a on reče uvjerljivo: “Ne možete me vratit u Bosnu, nemate srca!” Žena se preznojila, zacrvenila.  A on joj reče: ” Kad budemo na granici, samo recite da mi je loše, da izađem u wc i neće me skontat”. Na granici sa Francuskom, nisu ih ni gledali, prošao hladno autobus. On sretan, razdragan. Jedva čekao da stignu, da vidi koga će on zapast. Još jedna granica i to je to..
Imalo dijete nafake, stiglo u Španiju konačno. Prespavali u nekom samostanu nedaleko od Madrida. Sva se djeca  komirala od umora i puta, pa i Sanel naš, zaspala čim su legla u krevet. Ujutro nakon skromnog doručka i nekog obojenog čaja, krenuli dijete po dijete prozivati u ogromnoj sali. Po prozivanju, svako dijete po naosob, koračalo prema porodici koja je na papiru A4 formata imala njeno ili njegovo ime i prezime. Svako je otišao tamo i kome pripada, a Sanel kao “dijete viška” ostao da stoji i čeka. On naspavan i veseo, gledao naokolo i konta u sebi “Ma nemaju srca ostavit me vako.  Snaći ću se ja najbolje. Tako i bi. Zamolili iz Uprave Crkve nekog uglednog arhitektu da udom  “Jadno dijete iz Bosne”, ostao sam i nigdje dobrodošao. Došli arhitekta i njegova supruga, prigrlili ga, to “Jadno dijete iz Bosne” (tako su ga dugo zvali iz iskrenog žala, i svi njihovi prijatelji i familija) .
Supruga od arhitekte, gđa Dolores nosila je ogromnu kesu tek kupljenih odjevnih artikala za Sanela.  Sve poslije je historija. Sanelu je bilo divno. Vidio je i ZOO, cirkusne igrače, koncerte, baletne izvedbe, operu, flamenco nastupe… više nego je i očekivao. Vratio se nakon 40 dana sa ostalom djecom za BiH. Gđa Dolores i arhitekta Manuel su vrlo brzo došli kod njega i njegovih u BiH. Tražili su od njegovih roditelja da ga udome. Ljudi su pristali jer je Sanel to želio. Jedino i samo to.  Danas živi u Madridu, postao arhitekta, Manuelovim stopama nastavio. U braku je sa kćerkom njihovog kuma, Mariom Carmen.
Dođe redovno u našu Lijepu. Ko se napije vode s Baščaršije, uvijek se vrati i navrati. Kaže Carmen najviše voli desetku s kajmakom kod Ferhatovića.
                                      Stovrag Amela

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete