Majčinstvo…

Došao je. Napokon je došao na svijet naš mali Amazonac. Otkako nam je naša kolegica Aleksandra rekla da je trudna, s nestrpljenjem ga očekujemo. Dobro, jesmo navijali za djevojčicu, ali ništa se manje nismo obradovali ni kad smo čuli da je dječak. Doista je divno čuti da će neko tebi drag na svijet donijeti novi život. Pratili smo kako se to malo biće razvija u stomaku svoje mame, kako raste i pravi prve pokrete. Pravili smo se važni pa smo predlagali imena iako smo znali da mama i tata i bez nas imaju dovoljno prijedloga, ali eto htjeli smo da sudjelujemo bar na neki način. A dobra Aleks nam je to i dozvolila. Pustila nas je da predlažemo i glumila da će uzeti u razmatranje naše prijedloge samo da bi mi imali osjećaj da smo dio priče.

I evo ga napokon nam je došao. Aleks nam je poslala jednu od njihovih prvih zajedničkih fotografija. Gledam taj mali zamotuljak, to malo biće pored svoje mame i nekakva me milina obuzela. Zaplakala sam. A ne znam zašto. Ne znam šta me to toliko raznježilo. Pa to je samo mali bijeli zamotuljak u kojem se vidi sićušna glavica. Šta je to tako lijepo i drago? Šta je to tako milo? Čekaj, pa kako ću se onda osjećati kad na svijet donesem svoje dijete? Ako sam sad puna ljubavi i nježnosti zbog jedne slike, kakav je osjećaj primiti u naručje svoje dijete. Priviti ga na grudi? Kolika je to ljubav? I Aleksandra se smiješi na slici. Par sati poslije poroda ona se smiješi. Ozarenog lica, prelijepa. Zar porođaj ne boli? Kažu da boli. Jako boli. Ali zar se ta bol zaboravi nakon što se to sićušno biće primi u naručje. Nakon što čujemo njegov plač? Kako je to moguće? Kako je moguće da se zaboravi na bol i na sve drugo. Kako je moguće da ti se lice ozari nakon toliko bolnih grimasa i umora? Otkud ti snaga za smiješak? Kakva je to ljubav? Kakva je to moć u tom novom životu koji donesemo? Kakva je to sila? Kakva je to čarolija? Kako je moguće da nešto što toliko boli, donese toliko radosti?

Može li se i jedna druga ljubav porediti s njom? Može li se išta drugo porediti s tog glavicom u bijelom zamotuljku. Kažu da ne može. Kažu da ništa nije tako jako. Kažu da se taj osjećaj, ta ljubav ne mogu opisati riječima. A ja ne znam. Ne znam kakav je to osjećaj. Ne znam šta se to desi sa ženom kada postane majka. Vidjela sam našu Aleks kako se mijenja. Kako postaje tiša, zrelija, mudrija. Vidjela sam kako se za ovih devet mjeseci mijenja njen svijet ali i ona s njim. Mijenja na bolje. Jer sve je dobilo smisao. Još jedno srce je kucalo do njenog. Novi život. Sada se zna gdje sve počinje i završava. Sada se zna šta je stvarno bitno. Sad zna nad čime se strepi. Nad čime se drhti. Šta se čuva i pazi… Sada je sve drugo manje bitno. Jer ona je majka. Ona je donijela novi život. Ona je sebi rodila ljubav i sreću. Ona je donijela radost svima nama.

I ne znam kakva je to ljubav. Ne znam kakva je to sila. Ne razumijem je iako osjećam da ništa nije tako jako. Da ništa nema njenu snagu. Ne razumije je, a tako želim da je razumijem, da je osjetim, da je shvatim. Želim da se i moje biće ispuni s ovoliko ljubavi. Da se i moje lice ovako ozari. Sigurna sam da nema ništa ljepše. Ništa čistije, ništa nevinije. Taj mali zamotuljak mi daje vjere u bolji svijet, u bolje sutra, u bolji život. Taj mali zamotuljak budi ljubav, budi nadu. Jer ovo malo biće može sve. Zar ne može? Zar nije čaroban? Zar nije poseban? Tek je došao a toliko ljubavi je donio. Koliko samo radosti u jednom zamotuljku? Koliko sreće?

Dobro nam došao lijepi dječače. Dobro došao na ovaj ne tako lijepi svijet kojeg si već svojom pojavom uljepšao. Dobro došao svojim divnim roditeljima i svima nama. Ti si radost. Ti si vjera. Ti si nada. Nadu u svijet, nadu u život. Novi život. Bolji svijet. Dobro nam došao mali anđele.

Ilda Dedić

[email protected]

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like