Ne volim pisati o sebi. Stvarno ne volim. Mada mislim da to sve vrijeme i činim. Činim zar ne? Pišem o drugima, a ustvari u svakom tekstu moji stavovi, moje mišljenje, moj komadić duše. U svakom tekstu ja. Ali sad ću pisati baš o sebi. Mada sam uvijek mislila da nemam šta reći. Možda i nemam. Ja sam sasvim normalna djevojka koja ima jednu manu. Ustvari imam puno mana ali jednu baš mrzim a to je da teško podnosim kritiku. Zašto je to tako večeras sam se zapitala. Valjda to nosim još iz djetinjstva. Valjda sve ide iz djetinjstva. A ja sam uvijek bila najbolje dijete.

Najbolje na svijetu. Nije me bilo potrebno kažnjavati niti opominjati. Stalno sam radila na tome da moji roditelji budu ponosni na mene. Tako sam jedan dan na ljetnom raspustu odlučila mamu iznenaditi pitom. Da, dobro ste čuli odlučila sam sa svojih jedanaest godina da napravim pitu. Gledala sam kako to mama radi i mislila sam da mogu i ja. I dobro mi je išlo. Tijesto sam lijepo zamijesila i počela razvlačiti jufke. Ali kako sam to sporo radila a napolju je bilo baš vruće, tijesto je počelo da se lijepi, a ja se nisam sjetila dodati još malo brašna i još ga malo umijesiti pa nastaviti razvlačiti. Zato sam od ogromne količine tijesta uspjela napraviti tek malu tepsiju pite. Ostalo sam bacila.

Sva sam je uzbuđena ispekla i čekala mamu da je iznenadim. Međutim, mama je došla i rekla da sam samo napravila nered i upropastila tijesto. Nije vidjela moj trud i moju dobru namjeru već nered. Valjda zato ne volim ljude koji uvijek vide više lošeg nego dobrog. I valjda zato sad i sama u svemu lošem vidim bar mrvu dobra. Valjda iz istog razloga sad imam beskrajno razumijevanje za svoje učenike i za sve ljude koji griješe. Valjda zbog toga ne volim ni osuđivati i mislim da svaka istina ima nekoliko strana, a i laž isto tako. Jer ne želim da se više ikad iko osjeti kao ona djevojčica koja je mami napravila pitu, a ona umjesto pite vidjela nered. A imam još takvih primjera koliko hoćeš.

Tako sam za jedan Osmi mart, odlučila da je iznenadim cvijećem. Skupljala sam od užine novac i kupila divan buket. Nosila sam ga iz škole sva sretna i jedva čekala da joj ga pokažem. Zamišljala kako će se oduševiti. I opet se razočarala. Samo je rekla da je cvijeće glupost kupovati jer će uvehnuti i da bi bilo bolje da sam joj kupila nešto što se može koristiti. Možda zbog tog volim cvijeće. Ustvari ne volim cvijeće ko cvijeće, ali volim ga dobiti na poklon više od bilo čega drugog. Najviše se obradujem njemu. Možda negdje u podsvijesti pokušavam nadoknaditi ono oduševljenje koje nije pokazala moja mama. Jednom sam pokušala i kolač napraviti. Isto sam imala nekih jedanaest godina. Isto je trebao biti iznenađenje za mamu. Nije uspio naravno. Ispao je opća katastrofa pa sam bila baš iskritikovana što radim stvari kojima nisam dorasla, iako sam imala dobre namjere…I tako uvijek sam imala dobre namjere i radila najbolje što sam mogla , ali nikad to nije bilo primijećeno.

I sad sam ista. I sad radim najbolje što mogu. Dajem se do srži pogotovo ljudima koje volim. Ljudima koje sam pustila u svoj svijet. A teško puštam ljude k sebi. Imam nekih hiljadu oklopa i samo odabrani uspiju prići. Samo odabrane pustim blizu sebe. I sve što radim, radim srcem i onda me zaboli svaka kritika. Jer nije mi jasno zašto mi je upućuješ ako vidiš da radim najbolje što mogu. Ako vidiš da dajem sebe potpuno. Ne, ne kažem da ne griješim. Svi griješe. Ali greška nastala iz dobre namjere nije za osudu već za razumijevanje. Bačeno tijesto nije ništa u poređenju s tim s koliko je ljubavi ta pita pravljena. I da, moja mama je dobra žena i dobra majka. Samo su vremena bila teška. Njen život je bio težak. Pored mene je imala još dvoje mlađe djece. Poslijeratni period. Počinjanje od nule. Skupljanje onog što je ostalo poslije rata. Liječenje rana. Zbrajanje gubitaka. Težak period. Valjda samo nije imala još snage da se oduševljava mojim pokušajima da budem najbolje dijete na svijetu. Imala je i većih briga od toga hoće li povrijediti moja osjećanja. I ne krivim je…

Ilda Dedić

[email protected]

Komentari