Tko će stati iza mene ako pogriješim? Tko će pomoći ispraviti gdje sam zabrljala? Tko će podmetnuti svoja leđa kad mi za treba, kao što mi treba sad? Onako kako sam milijun puta podmetnula svoja. Za druge. Hoće li itko? Itko? Ne. Nastavit ću dalje sama. Utabanim stazama, ili preko trnja i kroz šikaru. Golim ću rukama trgati granje, osjećajući probadanje kroz kožu. Bez da se osvrćem ići ću dalje. Ponekad žustro, ponekad s kricima i u suzama. Znat ću da se trnje usjeklo u meso i da mi treba netko… netko da pomogne. Ali nastavit ću sama, jer koliko god ljudi u životu imali, svoju stazu ipak prolazimo sami.

Ponekad ću se diviti sjaju mjeseca iznad doline. Ponekad će mi nedostajati sjaj zvijezda. Znate, za onih noći kad se skupi magla i niska naoblaka pa nebo izgleda sivo i pusto. Ponekad… neću htjeti da svane, jer jutro donosi nove izazove, nova nadanja i novu bol. Ponekad će mi biti dosta svega i samo ću željeti nestati, kao što s proljećem nestaju snjegovi. A ponekad, ponekad ću biti preplavljena čarolijom života, njegovih boja, mirisa i mogućnosti. Bit ću spremna ustati ponovno i nastaviti kroz šikaru. Novo će se trnje zabijati u kožu, na mjesta gdje je koža na ožiljcima mlada i meka. I znat ću da ponovno nastavljam sama.

Ponekad će to biti moj izbor, ponekad splet okolnosti.

Nema nikog da to učini umjesto mene. Nema. Ne postoji. Moram sama. Hrabrost ili ludost? Ogorčenost ili spoznaja? Ljutnja? Na život, na ljude, na želje… na sebe.

Da ljuta sam. Na sebe sam ljuta. Na sve što sanjam i za čime idem. Ljuta jer ostajem neshvaćena. Jer moji snovi drugima izazivaju čuđenje i potrebu da me gledaju kao luđaka.

Jesu li snovi ludost? Jesu li strasti duše – grijeh? Je li pogrešno ići za onim što ti daje smisao u svijetu koji nikakvog smisla nema i tražiti djelić sebe i svog mira u totalnom neredu? Zar je normalno biti stroj, koji ponizno spušta glavu, prepušta se konzumerizmu i pomodarstvu i gubi sebe? Svoju bit, svoj smisao i svoju ljudskost.

Odbijam to. Odbijam biti samo dio mase. Odbijam ići lakšim stazama koje su utabali oni koji su nas pretvorili u moderne robove, s idejom slobode.

Gdje ti je ta sloboda ako sebe ne poznaješ? Gdje ti je sloboda ako se ne ostvaruješ? Gdje ti je sloboda ako bez odobravanja drugih ti ne možeš ni na ulicu izaći? Ako moraš biti, jesti, izgledati i imati ono što ti drugi nameću?

Oprosti ti nisi čovjek, ti si stroj, ti si rob. Ti si budala. A ne ja… ja sam jedna od zadnjih slobodnih duša, bez modernog kaputa i fine šminke, razgolićene duše i slobodna da priča. I da vikne na glas: Sama! Sama! Ali svoja zaista.

A ti? Ma svi vi što čitate… tko ste? Tko želite biti? Jeste li spremni proživjeti 70, 80 godina a da nikada zaista niste živjeli? Da se na samrtnoj postelji osvrnete i pogledate svoju “baštinu”. Svoje kapute, svoje kuće, svoje vrtove i svoj nakit, pa shvatite da ih ne možete sa sobom ponijeti na onaj svijet. Možete ponijeti samo sjećanja i biti samo sjećanje, onima koji ostaju iza vas.

Kakvo ćete biti sjećanje? Hoće li vas po dobru pamtiti? oćete li biti suza u oku i nostalgija u srcu ili neko “Moćno ime” kojeg se moraju prisjećati bez ikakve emocije u sebi. Prazni.

Hoćete li biti zapamčeni ili brzo zaboravljeni? I hoćete li se s ovim svijetom pozdraviti duha puna slobode i spoznaje ili prazni, okruženi onim “što se trebalo i moralo”.

Birajte… ja biram biti upamćena kao luda i slobodna. Biram biti ona koja sa sobom ne nosi stvari, već sjećanja.

Marija

 

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari