Yes or No…

Sjedim s prijateljicom, gledam preko njenog ramena i smješkam se. Klimnem ponekad glavom da ostavim utisak da je slušam i popijem gutljaj piva. Došla sam u stvari na toplu čokoladu, ali nije bilo tople čokolade pa sam se odlučila za hladno pivo. Znam da nije logično, ali pivo je ustvari bilo potrebno, tražilo mi se kad sam ušla u kafić i vidjela ga za prvim stolom do vrata. Sjedi s prijateljem i pije kafu.

Na trenutak nisam bila sigurna da je to on. A mislim da je i s njim bilo isto jer je prešao pogledom preko mene, zatim se trznuo, ponovo okrenuo, pogledao i nešto promrmljao u znak pozdrava. Brzo i kratko. Lice mu je bilo hladno i ravnodušno. Nije mu bilo drago što me vidi, a ni krivo. Mrzim ravnodušnost. Mogao se bar nasmiješiti. Ja sam se na trenutak zbunila, ali sam se brzo sabrala i pokušala izgledati što hladnije. Kafić je bio poluprazan. Mogla sam sjesti za sto blizu njegovog, ali nisam htjela jer mi je bilo lakše glumiti hladnoću ako se odmaknem. Prošla sam i sjela na drugi kraj kafića ali tako da ga savršeno mogu vidjeti. Vidim ga i on naručuje pivo, zatim ustaje i igra pikada. Stvarno je zgodan. Nekako zgodniji nego u košulji. U ovoj dukserici je baš sexi. Ja bih radije neku žesticu, ali ne mogu tako daleko ići, ponedjeljak je navečer, niko me ne bi smatrao normalnom da naručim tekilu, a baš bi mi prijala jedna. Ipak ću samo pivo da me malo smiri.

Prijateljica nešto priča, pokazuje na mobitelu, a ja ne čujem ni riječ. Suviše sam nervozna. Govorim si da se smirim, jer čemu potreba za nervozom? Ko mi je on? Niko. Zgodan frajer kojeg sam upoznala prije dvije noći na svadbi svoje prijateljice. Ali Bože, sad mi je puno zgodniji nego na svadbi. I frizura mu je bolja ovako neuredna. Shvatam da bi ovo moje mjerkanje moglo biti providno pa prestajem gledati i uključim se u razgovor s prijateljicom. Pokušavam povezati krajeve razgovora, shvatiti o čemu mi je to sve vrijeme govorila, ali trza me zvuk poruke. Hm, evo ga opet… Otkako sam ušla u objekat, piše mi. Danas se cijeli dan nije javio, iako sam očekivala i sad se slučajno sretnemo i on mi piše umjesto da priđe. Ko bi shvatio ove muškarce. Zar je tako strašno prići djevojkama za sto? Neka, neću otvarati poruku, neka malo čeka. Ali ja ne mogu čekati, moram vidjeti šta mi je napisao. Čitam poruku. – “Ja sam te zvao sinoć i večeras te zovem“. O Bože – pomišljam u sebi. Evo ga opet. Već dva dana mi se javlja s istom pričom da mu dođem u stan. Ja sam očekivala neki poziv na kafu. Ne zbog toga što sam željela nešto ozbiljno s njim počinjati već što smatram da ipak od pića mora početi, pa kako god da se završilo. Ne bih ja s njim ništa. Možda ne bih ni na to piće. Ne bih da počinjem nešto s nekim ko je još dva dana tu, ali eto odgovaram mu na poruke jer mi je zabavno. On je zabavan. Nasmijava me. I sviđa mi se ova njegova igra. Ali otkud njemu ideja da bih mu ja došla u stan. Otkud? Zar djelujem kao neka laka ženska? Ma ne, on je izgleda navikao na to. Pozove ih i one dođu. A i ne čudi me. Stvarno je zgodan. Nije da i ja ne želim. Želim, ali neću. Odgovaram mu na poruku ironično:

– “Ma nije valjda da me i večeras zoveš“?
– “Zovem“ – odgovara kratko i jasno.

Ili nije shvatio ovu moju ironiju ili se pravi lud? Kako god, neću mu više ni odgovarati. Ne vrijedi, mislim u sebi. Dva dana pišemo o istom. Dva dana o tome kako bi nam bilo lijepo u njegovom stanu. Okrećem tu priču na šalu, pokušavam promijeniti temu. Ali ne, on svoje pa svoje. Zaključujem da je najbolje ignorisati ga. Ponovo se uključujem u priču s prijateljicom, ali opet me prekida zvuk poruke. Opet sličan sadržaj. Pita hoću li doći. Hvata me već treće pivo pa se odlučujem igrati. Odgovaram kratko i jasno: – “Možda“.

Vidim ga, oblači jaknu i izlazi. Šalje mi poruku u kojoj objašnjava da je u stanu i da me čeka. Ignorišem poruku. Ispijam pivo i krećem prema svom stanu. Dolazim u stan i čekaju me još tri poruke. Pita me ponovo hoću li doći i što mu ne odgovaram. Već sam ljuta. Lik je stvarno tvrdoglav. Ali dosta igre. Sjedam i pišem mu poruku spremna da okončam sve ovo.

– “Zašto misliš da bih ti došla? Upoznala sam te prije dvije noći i ti umjesto da si se javio, pozvao me na piće, ti me zoveš u stan. Ako si mislio pokupiti nešto prije nego odeš, morat ćeš to potražiti na drugom mjestu.“

Ostavljam telefon ljuta i počinjem da se raspremam. Skidam šal, otkopčavam kaput… i opet poruka. Uzimam telefon i čitam:

– “A što ti misliš da ja tebe zovem? Radi sexa?“

Jao Bože, eto sigurno me zoveš da pričamo. – mislim u sebi

– Da- odgovaram kratko i jasno.
– “Nigdje veze – nastavlja on. Da sam htio samo to pozvao bih te odmah onu noć i ako bi pristala super, ako ne, ne bih ti više ni pisao. “
– “Dobro, a zašto me onda zoveš“?
“Zovem te da se družimo i zezamo, malo blizine ali ne i sex.“
Čitam i ne mogu da vjerujem. Kome prodaje ove šuplje priče?! Ali dobro, nastavljam njegovu igru.
– “ Zar ti misliš da je takvo šta moguće?“
– “Mislim.“- odgovara kratko i jasno
– “Ja i ti sami da se ništa ne dogodi?“
– “Da“.
– “Jesi li siguran?“
– “100% se neće ništa dogoditi.“
– “Zapamti šta si rekao.“
– “Ja uvijek pamtim šta govorim.“
– “Dobro , prihvatam izazov, eto me.“

Objašnjava mi gdje se nalazi. To je pet minuta od mog stana. Gledam na sat. Deset sati je već, nisam normalna, znam…Ali idem. Ali čekaj, nisam spremna, ne mogu ovakva. Da sam bar obukla neko sexi rublje. Čekaj što će mi sexi rublje, idem, ali nećemo ništa raditi. Neću da išta radimo. – Dobro, neću da išta radimo, ali hoću da ga toliko namučim da požali što sam došla. Hoću da ga izludim. Čekaj šta ako pokleknem? Ma neću, kakvi. Neću sigurno. Čekaj, šta bih mogla obući? Okrećem se po stanu, ne znajući ni gdje mi je garderoba ni gdje sam ja. Ponovo stiže poruka. Pita me idem li. Ne, nemam vremena za presvlačenje. Dobro je. Ni ovo na meni nije loše. Uzimam ključeve od stana, torbicu i izlazim. Žurim i mislim o tome kako nisam normalna. Pitam se što mi ovo treba. Koračam brzo, snijeg mi škripi pod nogama, hladan vazduh prži obraze. Sjetih se da nisam uzela šal. Neka, nije daleko. Žurim, čudim se samoj sebi ali smješkam se …

Nastavit će se…

Anonimus

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete