Da vam ispričam jednu priču. I sretnu i tužnu u isto vrijeme. Bila sam, ne tako davno, relativno daleko od mjesta u kojem živim. Imam tamo nekih bitnih ljudi, pa ih posjetim češće. Ali ovaj put sam imala i posla. Uživala sam u njemu, moram priznati, vratila se više od decenije nazad, gotovo dvije. U nekim trenucima uživala čak i u zimskoj idili. Ma nisam Vam ja osoba od zime. Šmrčem, kližem se, ne osjećam prste, ma svih njih dvadeset, a kad ispustim dah kao Dark Vader mogu prolaznicima da govorim “Now take a step back and let me freeze yours off”. Ali eto, jesam. Čak sam se i malo sankala. Biti dijete – neprocjenjivo.

Uglavnom, posao mi je zavisio od toga da li će osoba kod koje radim moći biti kući ili ne. Tako da nisam ni radila baš svaki dan. Bilo je par njih slobodnih. Ali vrijeme sam uspješno znala da popunim. Viđala sam se sa jedim dečkom. A on u slobodno vrijeme volontira za jednu humanitarnu organizaciju. Pa kako smo se konstantno čuli javim mu da ne radim. Dogovorimo se za kafu, ali neće trajati dugo, jer on mora raditi. Mislim se nema veze, makar na kratko. Ima tu magiju da me može nasmijati, a ja se takvim osobama volim provoditi vrijeme. Uvijek je pun elana, podrške i osmjeha. Kuknjave mi je malo i vlastite preko glave, iskreno. I ispričao mi je kako rade hitan apel za djevojčicu Lejlu, boluje od tumora na mozgu, ne može tu da se operiše, ali neke klinike i Istanbulu i Beču si prihvatile da rade operaciju. Međutim, kao i većina stanovništva porodica djevojčice nema novca. Pošto je apel hitan i novci se moraju što prije skupiti onda skupljaju po preduzećima, kafićima, uglavnom mjestima gdje ima mnogo ljudi ili eventalno gdje će firma uzeti žiro račun i možda uplatiti. To se radi samo prilikom hitnih apela. A kad se ne prikupi dovoljno novca, pored apela na TV i radio postajama, onda se ide dalje, u druge gradove.

Ali pazite sad, ima jedna nelogičnost. To je ilegalno. Jer za svaku općinu moraš imati dozvolu policije. Pa koliko općina posjetiš toliko dozvola. Ma može kornjača da umre do tad, a ne bolestan čovjek. Još ako poznaješ brzinu naših institucija sve ti je jasno. Poželio bi ih čovjek da nose smrt.

Pitao me da li bih išla s njim i s jednom gospođom, mogu je čak i mjenjati na par lokacija, rekao je uz osmjeh, na što sam ja objeručke pristala. Bila sam užasno sretna što mogu uraditi nešto dobro. Mogu pomoći nekome. Bar sam se nadala pozitivnom ishodu. I krenuli smo. Izlazili smo skoro na svim mjestima gdje smo vidjeli da je firma, neke su pomogle, neke su rekle da hoće, a neke su rekle da su već pomogle nekom drugom. Ko bi ga znao, svakom na njegovu dušu. Ljudi su uglavno suosjećajni na tuđu bol, što me pozitivno iznenadilo. Pomagali su koliko su bili u mogućnosti. Išli smo preko Doboj – Istoka, jako su nas lijepo primili, čime sam dodatno pozitivno iznenađena, do Tešnja, (Tešanj je prelijep gradić, bolje reći čaršija s ogromnom kulom, za koju ja prije ovoga nisam ništa znala), bili smo u Gradačcu, grad Zmaja od Bosne, takođe jako lijep, i za kraj u Banovićima.

Toliko smo bili sretni što nam dobro ide da smo i zaboravili dozvolu. Sjetili smo se pošto smo vidjeli ženu policajca. Nekako imamo tu averziju prema policiji pa smo skrenuli iza zgrade, misleći da je zaobiđemo. Ali pazi čuda, upali smo među gomilu policijski automobila. Ispostavilo se da je to policijska stanica. Mi to naravno nismo znali. I žena policajac nam je odmah prišla, privela nas i sami Bog zna zašto je mislila da smo došli i koliko zgrada želimo dići u zrak. Naravno, sve smo im ispričali i pokazali papire u nadi da će nas pustiti i pokazati i oni svoju humanost. Oni su radili svoj posao, pregledali nas, provjerili da li smo možda narkomani, što me jako uvrijedilo, pa sam zato popričala s njima nakon provjere. Gospođa policajka se izvinula i rekla da radi samo svoj posao. Pustili su nas, ali s opaskom da idemo kući.

Shvatila sam u Doboju, ne – narod nije podjeljen kako nam to govore, svi su oni tužni na tuđu patnju i bol, svi su voljni pomoći. Svi su slabi na dječju suzu. Niko nije pitao za zastavu i Boga.

Ali vi pitate! Vi koji ste dali takav zakon koji nije i ne može biti od koristi nama, samo vama i vašim podjelama. Vaš kapital može normalno da putuje iz zemlje u zemlju, ali mala Lejla ne može. I vi možete da putujete. Ali mali Mirzo ne može. Vi jer se navodno borite za mene, nju, njega, za nas, ali nas hladnokrvno puštate da umremo. Vi ste bezbrižni, jer i tu imate najbolje liječnike, a u svakom slučaju imate novac pa se liječite vani. Dok nama pričate o jednakom pravu na život. Ne, vi niste dali Lejli to pravo na život, ali ovi ljudi jesu. Mali ljudi koji se nađu tu kad bilo šta zatreba. Vama i samo vama nek je na duši i mali Mirzo, i mala Lejla i sva ona djeca kojima je jedina želja probuditi se zdrav. Ići u školu. Imati prijatelje. Nema želje za najnovijem njemačkim autima, vilama po Istanbulu, Beču i Moskvi, nema želje za jahtama u toplim ljetnim danima. Vama koji nam pokušavate s osmjehom da “uvalite” kako bol ima zastavu. Granice. Općine i kantone. S onih jambo plakata koji bi mogli platiti polovinu jedne operacije. Samo njih nekoliko. I svaki dan se pitam šta ljude drži u ovoj dubokoj letargiji!?

Večeras sam dobila vijest da je Lejla uspješno operisana u Beču. Ej ljudi, bit će dobro! Doživjeti sedmi rođendan. Ići u školu. Imati simpatiju. Plakati zbog jedinice i veseliti se petici. Razočarati se. Ali ona je prejaka da bi se slomila.

Hvala vam dobri ljudi što postojite, jer vi ste Lejli podarli novi život, mogućnost osmjeha i pokoje suze. Vi, a ne oni, ne ova država i ne ona bolnica u Beču. Vi, jer ste svjesni da svi imamo pravo na život. Jednako, hmm.. U nekom drugo svijetu…

Napomena autora: Zamjenice Vi i Vaš izražavaju poštovanje prema nekome i pišu se velikim slovom. Greške su namjerne. 

Ramiza Tibo

 

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari