Gledam prazan list ispred sebe. Gleda i on mene. Odmjeravamo snage, šutimo i kružimo kao gladni vukovi. On čeka da krenem pisati, ja se borim sama sa sobom. Znate onaj osjećaj kad vam svašta leži na duši, kad bi svašta mogli ispričati, kad bi mogli rasplakati raju, ali ništa ne izlazi van. Na svako pitanje “Kako si” i “šta ima” – odgovaram s – “Ide.” Nemam ni sama pojma šta mi to znači, ni šta to ide ni kud ide, ali ide. Kotrlja se. I ja se kotrljam.

Kad sam počela pisati ovu kolumnu, mislila sam da će biti vesela i cvjetna. Htjela sam da bude takva. Kao što je većina ostalih. Svi kolege pišu o nekim doživljajima, putovanjima, ljubavima, zapletima, tipično muškim i tipično ženskim stvarima. Ako tipično uopće postoji? Samo ja pišem kako nešto “Ide”.

I tako je moja “cvjetna” kolumna postala samo kolumna. Ona koju pišem na preskokce jer preskačem samu sebe i svoja raspoloženja, do trena dok nisam dovoljno jaka natjerati se da poguram to nešto što inače uvijek ide. Jer sam navikla ljude oko sebe da sve mogu, sve stižem i sve odradim. Ako zapne svi znaju da će Mare naći rješenje. Ona je dobra u tome, ona je tvrdoglava k’o vol i ide glavom kroz zid. Jest da doktori više nemaju ideje kako je skrpati, ali nije važno, ona nastavlja, uporno, tvrdoglavo i nimalo racionalno. Ona može pogurati tamo gdje drugi stanu.

Može li? Nije važno. Mora.

Kad sam počela pisati, ljubav mi je bila nepresušna tema. Mogla sam tri dana i tri noći filozofirati i prelijevati o ljubavi, iz šupljeg u prazno. Mogla sam prepričavati, čuditi se, ispitivati, dvoumiti i dubiti na glavi. I sve sam to mogla pretočiti u riječi.

Sad mi je važno da još uvijek imam moć slaganja slova. Ne zvuči lijepo, nisu filozofija, već stanje duha, ali to mi je jedino važno. Nema priča o ljubavi i idealiziranju, nema milijun savjeta, upitnika i uskličnika. Ima samo jedna duša koja “Ide”.

Čini mi se da se ljudi previše pretvaraju, previše pričaju kako je sve sjajno. Zatvore se iza lažnih zidova svojih imaginarnih gluposti i tamo ližu rane, dok na van sve serviraju s mašnicom i pričom kako im je super. Sebe lažu.

Eto meni nije sve super, ali ide. Navikla sam da ima problema, navikla na izazove i na doktore koji vrte glavom i napominju da je stres kobna stvar. Koban je svakome dragi moji doktori, pa i vama – samo da napomenem. Navikla sam na druge ljude, njihova pitanja, dileme, nasrtljivost, nemarnost, prigovore, jadikovke, privlačenje pažnje, ultimatume i nebuloze. Sve me to učinilo jačom.

Nisam cvjetna, ali sam jaka. I ne bojim se reći da imam loš dan. Ne bojim se reći da mi je teško ili da imam problema, jer znam da je to prolazno stanje i da me ne definira. Ne definiraju me nevolje, problemi i izazovi, definira me samo ono što ja učinim s tim. A ja sam odlučila da i kad sve potone u glib ipak – ide.

Život ide. Ne čeka i nije cvjetan. Nije skriven iza imaginarnih zidova i nije tipičan. Život naprosto jest.

Ponekad promatram sve te life – coacheve i njihove mantre: “Sve je divno, sve je ljubav, sve je cvjetno, sve je bla bla bla savršeno, samo ako se smiješ, samo ako stalno osjećaš sreću.”

Ala bolan pa nismo na drogama. Paleta osjećaja postoji da čovjeku pomogne da se nosi sa svime što ga u životu snađe. Ako izgubiš nekog, pa nećeš se radovati, jednako kao što nećeš skakati od sreće ako ti je prijatelj u problemima. Tuga čovjeku pomaže da se iscijeli. Suze liječe. Isplačeš se, od-tuguješ, prihvatiš, pa kreneš dalje. Ne glumiš, jer gluma te baca u bezdan u kojem više ne poznaješ sebe.

Imam poruku za sve ove cvjetne i lažne srećonoše – provaljeni ste. Znamo da niste sretni i da samo glumatate i prodajete maglu. Odbijate reći kakav život zaista jest. Izazovan. Bez čarobne formule za sreću.

Lažni osmijeh pomogne možda da ti u rane ne diraju oni za koje ne želiš da znaju kako patiš, ali on je svejedno i dalje lažan. Svejedno si ista osoba ispod maske i fasade od cvjetnih aranžmana. Piješ normabele u svojoj savršenoj spavaćoj sobi, dok rasplićeš svoju savršenu kosu i odjevaš savršenu, malu crnu haljinu i glumiš – onu koja nisi. Dok oblačiš odijelo, vodiš ženu i djecu pod ruku, pa se s njima naslikavaš nedjeljom na špici, a kući se vraćate šutke, svako buljeći kroz svoj prozor auta, jer se u oči odavno ne možete pogledati. Danju se u pauzi za ručak, valjaš po hotelskim sobama s kolegicama i curama koje rade u butiku nasuprot tvoje zgrade. I svi sve znaju, ali ti i dalje glumiš, čitaš knjige o samospoznaji i ideš na seminare o rastu vlastitog ja. A iznutra truneš. Moje saučešće. Za oboje. Za “savršenu damu” i “sretnog, uspješnog gospodina”.

Ostajem ovdje na margini. Ostajem u paleti osjećaja. Ostajem stvarna ja.

  • Kako si Mare?
  • Ide… zbilja ide. :)))

Marija Klasiček

[email protected]

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari