Moj neuspjeh…

Radim kao trgovac u jednom kvartovskom dućanu. Svakog dana isti ljudi, ista pitanja, iste namjernice. Navečer pregledom računa znam tko je bio i ujutro u dućanu. Monotonija nije dovoljno snažna da opiše to stanje.
Preko puta dućana je super birc. Vječito neka zezancija se odvijala tamo. Naravno da je ekipa koja je tamo ispijala kave kod mene kupovala pljuge i sendviče. Među svima njima bio je i ON.

Meni su tada bile 23 godine. Mlada i luda djevojka koja je još uvijek bila željna provoda i zabave. On je bio tip koji nije pričao sa mnom. Došao bi samo na pult kupiti cigarete. Toliko lijeno bi izgovarao koje želi da mi ga je uvijek bilo zabavno pitati ispočetka. “Oprosti kaj si reko, kaj pušiš?”  S vremenom počeo me zanimati. Ali kako s nekim započeti razgovor kad me uopće ne doživljava. Vrijeme je prolazilo, a on je sve češće i češće dolazio u moj dućan. Nakon nekoliko mjeseci odlučili smo popiti kavu zajedno. Nakon toga sve je nekako krenulo samo od sebe. Kava za kavom, vodka za vodkom i vrijeme smo provodili zajedno sve više i više. Jako me zaintrigirao. Nisam mogla prestati misliti
o njemu. Željela sam više. Željela sam njega. Kemija se događala sa jedne i druge strane.

Prošlo je neko vrijeme i nas dvoje završili smo u krevetu. Ubrzo i u vezi. Sa njim riskirala sam puno toga. Ponajviše svoje roditelje, jer sam bila svjesna da oni ovu vezu neće podržavati. Imali su za to jedan dobar razlog. Razlog je bila razlika u godinama. On je nije bio stariji 5 ili 10 ili 15 godina. Bio je stariji ni manje ni više nego 22. Već Vas vidim kako ste izbacili pogled. Ha ha ha. Tako svi reagiraju. Nas dvoje krenuli smo ozbiljno protiv svih. Radili smo sve samo da budemo zajedno. Naša veza dobila je drugu dimenziju kad sam ostala trudna. I ne, nisam ostala slučajno trudna, nije mi se zalomilo. Bilo je svjesno i planski. Volimo se i radimo ono što nas usrećuje. Vodimo jedan vrlo aktivan život. Naše dijete došlo je na svijet. Neopisiv osjećaj sreće.

Prolaze mjeseci i godine. Meni je sve teže. Naša veza više nije ista. Nije ni približna onome kakva je bila. Iz njega izlazi posesivnost, ljubomora, ali ne bilo kakva. Ljubomora koja prelazi sve granice zdravog razuma. Došli smo do točke da je provjeravao kako mirišim, da li sam koga vozila u autu, koliko kilometara sam vozila… Ovo više nije bilo normalno, ovo je preraslo u bolest. Puno puta sam ga znala posjest za stol i razgovarati. Objašnjavati mu da sam njegova, nema drugih osim njega. Tu sam i s njim sam. Želim da je sve u redu i da imamo normalnu obitelj. Njemu to ništa nije značilo. On je i dalje vukao po svome. Jednom me čak fizički napao samo zbog njegovog bolesnog uma. Ja sam i dalje bila s njim. Htijela sam spasiti sve što smo imali.

Kao vrhunac svega bila je njegova izjava: “Molim te iseli se iz kuće, ja si želim srediti život”.

“Molim!!!?? Pa zar ovo nije sređen život? Imaš mene, dijete, kuću, auto, motor…. Izlaziš van. Ja ti ništa ne branim. Ne zovem te gdje si. Puštam ti slobodu jer ti vjerujem i kao i svi tako i ti trebaš imati vrijeme za sebe i svoje društvo i interese. Svakog dana čeka te ručak, čista kuća, ispeglan veš. Čekamo te dijete i ja. Zar tebi ovo nije dovoljno? Zar tebi ovo nije sređen život?”

Prošlo je još neko vrijeme, ali on nije odustajao od želje da se ja iselim. Spakirala sam najosnovnije i otišla sa djetetom. Doživjela sam najveći poraz u životu. Poraz, jer nisam uspijela kao žena. Nisam uspijela spasiti i sačuvati obitelj. A obitelj je ta koja bi trebala biti svetinja i hram u životu.

Ja nisam uspjela. Nadam se da vi budete.

Pamela


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete