Pisat ću o iskrenoj ljubavi, ali ne bilo kakvoj. Pisat ću vam o zabranjenoj ljubavi.
Prije par mjeseci sam počela raditi u jednom kaficu, gdje su više vladali muškarci, nego li žene. Tamo sam prvi put upoznala ljubav, al’ onu pravu, istinsku.
Poznajemo se više od 5 godina, jer je i on tu radio prije. Uglavnom, sviđao mi se i tad’, ali bila sam za njega dijete i nije ništa pokušavao. Uvijek kad bi prošao mojim mjestom znala bih kad je on, po zvuku motora od auta. Tada bi samo srce zalupalo, onako luđacki, a noge bi mi klecnule  od uzbuđenja. Dan kada sam počela raditi, sve se promijenilo. Već prvu večer se pojavio, glavom i bradom te naručio piće. Čudno me gledao. Bio je to prvi put da radim ovaj posao, ne znajući ni o čemu ništa. Upitah ga jesam li negdje pogriješila. Na kratko se odvojio od društva, prišao mi i objasnio neke stvari u vezi posla. Pozorno sam ga poslušala svaki savijet. Ostao je do kasno u noć, skoro do svanuća, jer sam ga to zamolila – osjećala sam se sigurno uz njega. Bio mi je poput anđela čuvara. Iako je trebao rano na posao, ostao je zbog mene, a ja sam osjećala veliku zahvalu prema zbog toga.
Sretali smo se svakodnevno u tu, a nekada smo se i dopisivali. Jedne večeri ostali smo sami, pričajući o svemu.
Zatvorim kafić, a on se ponudi da me odveze kući. Zezajući se pitao me hoće li mi stati ispred dvorišta, a ja ga odbijem i kažem mu da bi voljela ići gdje i on. Zatečen, upitao me da li stvarno to želim, a ja sam mu potvrdno odgovorila. Šutjeli smo, vidljivo uzbuđeni. Odveo me na jedno predivno mjesto gdje smo razgovarali i gdje me prvi put poljubio.
Dani su prolazili, a naše viđanje se nastavljalo. Pitala sam ga za djevojku i rekao mi je da je zauzet, ali da zna što osjećam prema njemu i da su osjećaji obostrani. Podrugljivo i pomalo tužno pitala sam ga: – “Mi smo ljubavnici? Zar ne?” Nasmjesio se rekavši mi: – “Tako nekako, ali ne osjećaj se loše, jer te nikad ne bih povrijedio, niti bih te iskoristio!”
Čudno je to što se nalazio sa mnom,  pričajući mi o svemu. Čak mi je i pjevao, posvetivši mi dvije pjesme: “Dani i godine ” i “Moje zlato”. Bez tih pjesama moj odlazak na spavanje je sada nezamisliv. Javljao se svako 2-3 dana. Uvijek kada bi bili skupa ne bi me dotaknuo gdje ne treba, nego bi uzeo moju glavu i naslonio na svoju lijevu stranu grudi. Ispreplitao bi svoje prste kroz moju kosu, a meni bi se tad oči napunile suzama – od sreće što osjetim da mu je stalo, a zatim i od bola što smo pokriveni mrakom, krili se od njegove djevojke.
 Koliko god mi je zdrav razum govorio da trebam to prekinuti, toliko me ona sigurnost, koju osjećam dok sam uz njega, spriječavala u tome. Na poslu sam imala nekih problema i odlučim dati otkaz i otići. On je taj dan bio tu, ali je morao ići jer ga je zvao kolega, tako da mu nisam ni uspjela reći da odlazim. Kada se vratio, vidio je da me nema.
Taj dan bio je jedan od najgori dana u mom životu, znajući da ga više neću moći tako često zagrliti. Nekako sam se kroz naredne dane pomirila s tom činjenicom, ali se uskoro opet počeo javljati  i tajni sastanci su se nastavili.
Bilo je lijepo dok je trajalo, a trajalo je do one noći kada smo bili daleko od sviju. Do one noći gdje sam na izmaku snaga, plačući ga pitala zašto nam ovo radi, govoreći mu da ja nisam ničija igračka, te da se prestane igrati sa mnom.
Rekao mi je da se ne poigrava i da ne želi da se osjećam tako, jer stalo mu je kao meni. Rekao je da zna da ga volim i da je i on počeo voljeti. Tako je rekao! Suze su mi pokvasile lice. Emocije su se izmješale, i sreća i tuga i ljutnja – sve tri u isto vrijeme. Izjedala me je cijela ta situacija. Postavila sam mu milijun i jedno pitanje, a odgovore nisam dobila.
Pred sam polazak kući rekao mi je:
– “Netko se ženi iz ljubavi, a ja što moram!”
– “Molim? Što želiš reći?”, pitala sam, drhteći.
– “Ona misli da je trudna. Još nije sigurna. Ako bude, želim da znaš, da ja to nisam htio! Ti se pomoli.”
Slušala sam ga, i nisam mogla vjerovati što slušam. Suze nisam mogla da zaustavim, a on je one u svojim očima jedva zadržavao. Bilo nam je oboma teško, jer smo se zapetljali u tu mrežu iz koje ne vidimo izlaza. Opet mi je rekao da se pomolim i da budem strpljiva do sljedećeg susreta, kada ćemo sve točno znati.
Ja evo ležim u svom krevetu i tipkam ovaj tekst, jer negdje moram olakšati dušu. Bojim se, jer osjećam, jer napokon volim i po prvi put mi je stvarno stalo do nekoga. Imam 18 godina, znam da sam mlada, a neki će reći i da sam još dijete, ali nisam nezrela, samo sam se zaljubila i zavoljela. Svi ste doživjeli neku sličnu bol, na nešto drugačiji način, sa drugim akterima u drugim situacijama, i nadam se da ćete me razumjeti, bez da me osuđujete.
Mojoj zabranjenoj ljubavi.
Anđele, volim te!
Anonimus

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)